Preskoči na glavni sadržaj

Sweet life iliti kako nam je jedan jastuk uljepšao život

Posljednjih tjedana uživam u jutarnjoj kavi - Gilmore style, uz pokoji kolačić (recept je ovdje), i zaista vjerujem da svakoj ženi trebaju jutra u kojima će imati vremena ležati i gladiti trbuh dok se bebica koprca u svom sigurnom bazenčiću. Volim ta jutra i ona će mi nedostajati kad nam jutra budu bila kaotična, isprekidana mijenjanjem pelena i dojenjem (nadajmo se!).



Trenutno pohađamo tečaj za trudnice u osječkom Domu zdravlja. Cijena mu je 400 kn (radi se na tome da postane besplatan), a sastoji se od četiri dana predavanja i pet dana vježbi disanja. Predavanja održavaju ginekolozi, pedijatri, stomatolozi i patronažne sestre, a svakom budućem roditelju su od velike koristi. Neki parovi za tečaj se odlučuju zbog potvrde zahvaljujući kojoj budući tata može biti prisutan na porodu, a neki, kao mi, iz čisto edukativnih razloga. Kako bilo, svi će vam preporučiti tečaj, pogotovo zbog vježbi disanja - budem vam za nekoliko mjeseci javila jesam li od njih imala koristi!



Vrijeme između trudničkih obveza kratimo razgledavanjem stanova koji se prodaju, tražimo svoje gnijezdo i živciramo se jer niti jedan stan nije besplatan - zamislite! :) Srećom, šetnje, sanjarenje o uređenju budućeg stana (ove fotelje su dušu dale za kutak za čitanje), kave u Tvrđi i palačinke (koje mi nikada nisu bile ukusne kao u trudnoći) uvijek nam vrate dobro raspoloženje!






Zadnjih tjedana patila sam se s Limenim bubnjem Guntera Grassa, pa sam se, za nagradu, počastila dvjema knjigama, književnica Amelie Nothomb i Agathe Christie (iako sam obožavatelj, ovo je moja prva Christie knjiga, vjerovali ili ne). Znam, moram paziti na šećer, ali ne mogu si pomoći - probala sam i Quattro muffin (njami, borovnica mi je naj!), a za book club sastanak napravila sam rum kugle, njemački desert koji je popularan u svim dijelovima svijeta, nekako me asocirao na Grassa. Budući da je sastanak odgođen, morat ću sama likvidirati kugle. Oh well.





Bili smo ovog tjedna i u kinu, jedva dočekavši Pitch perfect 2, i ostali razočarani. Becca uopće nije kulerica kakva je bila u prvom filmu, glazba je osrednja, priča isfurana i dosadna. Ipak, pod utjecajem hormona, zasuzile su mi oči u posljednjim kadrovima. Hvala Bogu, imam svoju flashlight, i živim sweet life. 


Život mi je dodatno uljepšao i jastuk za dojenje (179 kn) koji mamama služe za spavanje (garant ste gledali Back-up plan), tatama za gledanje televizije, a bebama za dojenje - svi sretni! Do sada sam morala pokrivač rolati i namještati se na lijevi bok, a sada taj ritual prije spavanja mogu zaboraviti - samo zagrlim svoj jastuk i spavam kao beba (ako ne brojim tih nekoliko odlazaka na wc tijekom noći). Preporučujem svakome!



Primjedbe

  1. Sviđa mi se ovo jutarnje ispijanje kave, i prakticiram ga. Ako ne ujutro, onda popodne uz neku slasticu ili keks.
    Klasici mi uz tvoje slastice koje donosiš, zvuči primamljivo. Mogla bi dolaziti samo na sastanke zbog toga, švercati se? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    2. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    3. Sami su si krivi, mogli su jesti fine kuglice. :P ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...