Preskoči na glavni sadržaj

Sweet life iliti kako nam je jedan jastuk uljepšao život

Posljednjih tjedana uživam u jutarnjoj kavi - Gilmore style, uz pokoji kolačić (recept je ovdje), i zaista vjerujem da svakoj ženi trebaju jutra u kojima će imati vremena ležati i gladiti trbuh dok se bebica koprca u svom sigurnom bazenčiću. Volim ta jutra i ona će mi nedostajati kad nam jutra budu bila kaotična, isprekidana mijenjanjem pelena i dojenjem (nadajmo se!).



Trenutno pohađamo tečaj za trudnice u osječkom Domu zdravlja. Cijena mu je 400 kn (radi se na tome da postane besplatan), a sastoji se od četiri dana predavanja i pet dana vježbi disanja. Predavanja održavaju ginekolozi, pedijatri, stomatolozi i patronažne sestre, a svakom budućem roditelju su od velike koristi. Neki parovi za tečaj se odlučuju zbog potvrde zahvaljujući kojoj budući tata može biti prisutan na porodu, a neki, kao mi, iz čisto edukativnih razloga. Kako bilo, svi će vam preporučiti tečaj, pogotovo zbog vježbi disanja - budem vam za nekoliko mjeseci javila jesam li od njih imala koristi!



Vrijeme između trudničkih obveza kratimo razgledavanjem stanova koji se prodaju, tražimo svoje gnijezdo i živciramo se jer niti jedan stan nije besplatan - zamislite! :) Srećom, šetnje, sanjarenje o uređenju budućeg stana (ove fotelje su dušu dale za kutak za čitanje), kave u Tvrđi i palačinke (koje mi nikada nisu bile ukusne kao u trudnoći) uvijek nam vrate dobro raspoloženje!






Zadnjih tjedana patila sam se s Limenim bubnjem Guntera Grassa, pa sam se, za nagradu, počastila dvjema knjigama, književnica Amelie Nothomb i Agathe Christie (iako sam obožavatelj, ovo je moja prva Christie knjiga, vjerovali ili ne). Znam, moram paziti na šećer, ali ne mogu si pomoći - probala sam i Quattro muffin (njami, borovnica mi je naj!), a za book club sastanak napravila sam rum kugle, njemački desert koji je popularan u svim dijelovima svijeta, nekako me asocirao na Grassa. Budući da je sastanak odgođen, morat ću sama likvidirati kugle. Oh well.





Bili smo ovog tjedna i u kinu, jedva dočekavši Pitch perfect 2, i ostali razočarani. Becca uopće nije kulerica kakva je bila u prvom filmu, glazba je osrednja, priča isfurana i dosadna. Ipak, pod utjecajem hormona, zasuzile su mi oči u posljednjim kadrovima. Hvala Bogu, imam svoju flashlight, i živim sweet life. 


Život mi je dodatno uljepšao i jastuk za dojenje (179 kn) koji mamama služe za spavanje (garant ste gledali Back-up plan), tatama za gledanje televizije, a bebama za dojenje - svi sretni! Do sada sam morala pokrivač rolati i namještati se na lijevi bok, a sada taj ritual prije spavanja mogu zaboraviti - samo zagrlim svoj jastuk i spavam kao beba (ako ne brojim tih nekoliko odlazaka na wc tijekom noći). Preporučujem svakome!



Primjedbe

  1. Sviđa mi se ovo jutarnje ispijanje kave, i prakticiram ga. Ako ne ujutro, onda popodne uz neku slasticu ili keks.
    Klasici mi uz tvoje slastice koje donosiš, zvuči primamljivo. Mogla bi dolaziti samo na sastanke zbog toga, švercati se? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    2. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    3. Sami su si krivi, mogli su jesti fine kuglice. :P ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...