Preskoči na glavni sadržaj

Pidžama dan

2015. godina započela je s jednim od najhladnijih dočeka - tako bar kažu - ne bih znala jer osobno nisam ni pomirisala svježi osječki zrak. Novu smo dočekali uz dobru kapljicu i drage prijatelje, gledajući vatromet kroz prozor, penzići style. Pa neka nam i Nova godina bude takva - mirna, radosna i šašava!


Nakon tako uzbudljive penzionerske večeri valjalo je dan provesti u krevetu - jer nema boljeg dana za pidžamu od prvog dana nove godine, dana kad su na televizijskom programu vremenski klasici kao što je Ben hur i Zameo ih vjetar, a sarma čeka drugo podgrijavanje. Osim već spomenutih klasika napokon smo pogledali Gone girl, film za koji sam imala velika očekivanja, a na kraju mi je bio prepredvidljiv da bi me oduševio. Kako bilo, Ben Afflecka mi se uvijek isplati pogledati. 

Pogledali smo i film The Good Lie (2014), predivan film o "izgubljenim dječacima iz Sudana", inspiriran stvarnim događajima.


Nakon što izgube roditelje u građanskom ratu u Sudanu, nekoliko hrabrih dječaka i njihova sestra bosi, gladni i žedni pješice prelaze tisuće kilometara do izbjegličkog kampa u Keniji. Izgubivši putem svoju braću i prijatelje i pouzdajući se u Boga, sanjaju o boljem životu u Americi. Nakon trinaest godina u kampu, njihova imena našla su se na popisu sretnika koji će novi život izgraditi u Americi. No, hoće li Amerika za njih biti obećana zemlja ili će ih rodna gruda pozivati na povratak?


Ovaj inspirativan film priča priču o nevjerojatnoj bratskoj ljubavi, skromnosti i poniznosti koja bi sve nas, koji se gušimo u francuskim salatama i pečenki, trebala posramiti. Činjenica da su glavni glumci doista kao djeca bili vojnici i da su jedni od izbjeglica iz Sudana daje filmu još veći značaj. Snaga ljudskog duha i ljubav onoga tko je za brata spreman dati život izmamit će vam suze na početku ove godine, za koju se iskreno nadam da će svakome donijeti mir u srcu, bratski zagrljaj, sposobnost da nesebično voli, pravo na dostojanstven život, rad i uživanje u svakome trenutku provedenom s onima koje voli.

Primjedbe

  1. I mi već godinama njegujemo "penzićki stajl" doček Nove godine u društvu najboljih prijatelja u njihovom apartmanu u malom mjestu u blizini Makarske i svake godine se izvrsno zabavimo - spremimo večeru ispod peke na staru godinu i roštiljamo na novu. Nema ljepšeg novog početka od tog. :)
    Inače, živimo daleko i tijekom godine se ne viđamo često, zato nam je ova tradicija slavlja postala jedna od najljepših uspomena.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...