Šljokičasta žena

Ponekad se pitam čega sam se usudila bojati prije nego sam postala mama, što sam to, u zabludi, nazivala strahom prije nego se, zajedno s mojom Frankom, rodio i strah od gubitka djeteta. Sjećam se, pri povratku s ginekologije, noćima sam spavala nemirno. Čak i kad me sisavica nije budila, budila sam se iz sna - stalno sam sanjala da mi Franka pada s kreveta, iako ona nikada nije spavala s nama u našem bračnom krevetu. Ridala sam na svaku vijest o bolesnom djetetu, a onaj-plač-kad-si-daš-oduška koji je popratio gubitak bebe koji je doživio dr. Carter u reprizi Hitne službe nikad neću zaboraviti. Kad sam rodila Jurja, moje se srce podijelilo, ali strah se udvostručio. Ugnijezdio se u svakoj pori moje kože, i nema namjeru otići. Tijekom ovih pandemijskih dana, društvenim mrežama kolali su razni izazovi, a jedan knjižni izazov Nine iz Šibenika približio mi je ovu knjigu. Po komentarima i kratkom sadržaju zvučala je kao life-changing štivo, a takvome nikada ne mogu odoljeti. Ipak, uzeti ovu...

Moja obitelj (doduše, samo njen ženski dio, jer tata se na prve znakove povuče u svoje odaje) ima naviku navečer sjesti pred televizor, pomno proučiti TV program pa izabrati neki film koji će tobože gledati. Kažem tobože, jer mi taj film ustvari nikad ne gledamo – kod nas se svako gledanje televizije pretvori u jednu dugu čoporativnu psihoanalizu koju provode sve od reda samouki psiholozi. Tko je u životu što učinio, je li požalio, na temelju kojeg motiva i s kojim posljedicama, i koji član obitelj je kriv za taj gen ili za taj nesretni obrazac ponašanja (ukratko, mama je uvijek kriva za sve) – to su smjernice naših razgovora, i svakome tko bi nas čuo učinilo bi se čudnim što su se u raspravi o banalnostima tonovi strastveno povisili, što su sugovornici ustali s kauča pa počeli koračati sobom poput profesora Baltazara, sve u nastojanju da dokažu svoju tezu ili, još češće, samo opovrgnu tuđu, ali mi vam nikad ne bismo priznali da se televizijska večer pretvorila u svađu – za nas je to d...

Možda tvoj život, gledan izvana, izgleda sasvim posložen - sve što si od života željela, ostvarilo se. Možda si i zahvalna, možda si iskreno i sretna, ali - ima dana kad ti se čini da ti je sve previše, da te obveze pritišću sa svih strana, čini ti se da bi mogla vrištati jer si iscrpljena od služenja drugima. Možda tražiš nešto samo svoje, možda tražiš nadahnuće, neki novi zanos, neku iznenadnu dozu energije, svoje vrijeme, svoje misli, nešto za što bi se uhvatila pa da sve u tvom životu poprimi novu boju, da sve počneš raditi s lakoćom, pa i služiti drugima, da se prestaneš brinuti, da se prestaneš buditi s mišlju da nisi dovoljno dobra ni u čemu što radiš. Možda ti to još niti ne znaš, ali ti tražiš Boga. Problem je samo što, dok ti netko drugi na to nije ukazao, nisi ni shvaćala da si do Njega uvijek htjela prečicom pa si putem naišla na nevolje, poput neposlušne Crvenkapice. Možda si preumorna za nastavak potrage, možda misliš da nisi vrijedna, možda si potpuno beznadna. Poznata s...

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka. Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltar...

Mislim da je presudio online shopping odjeće i uporno nepronalaženje odgovarajuće veličine koje bi neizbježno vodilo k beskrajnim susretima s GLS dostavljačima koji bi bili zaduženi za vraćanje neželjenih artikala. Ne, možda je presudilo to što sam to jutro ušla u raskrižje, a na semaforu se upalilo crveno svjetlo. Možda bih to kasnije potpuno smetnula s uma da mi već kod sljedećeg semafora nije prišao ljutiti biciklist s dreadlocksima i dokrajčio me: "Prošla si na crveno, kravo!" Rekla sam mu, zbunjeno i pomalo hladno: "Dobro." Inače nisam vozač koji ugrožava druge u prometu, nisam se ponašala drsko - samo sam bila zadubljena u svoje misli. Bio je to jedan od onih dana kad se čovjek osjeća loše u svojoj koži bez očita razloga (dođe to svakih 28 dana), kao da je tog jutra teži nego dan prije. Znate kako ljudi impulzivno mijenjaju frizuru ili daju napraviti tetovažu kad ih stisne žuta minuta? Ja naručim dostavu knjiga, a celebrity autobigrafije su mi guilty pleasur...

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread ( recept ), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca? Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The...

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje , kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom . A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "dje...