Šljokičasta žena

Ušli smo u 38. tjedan trudnoće moj sin, plod moje utrobe, i ja - službeno smo u terminu i svakog trena mogao bi nas iznenaditi porod. Ili ne. Naime, kažu da se prije poroda bebica umiri, da se spusti u zdjelicu pa nestane žgaravica, a majku uhvati nagli nalet energije i potrebe za čišćenjem uz obavezno čišćenje tijela koje se priprema za napor koji ga očekuje. Mene je žgaravica tek počela patiti, beba se miče više nego ikada, a lijenost mi je srednje ime, zajedno s prejedanjem. Neće on skoro, je li? Torbu sam spakirala, bez puno filozofiranja, sad znam točno što mi treba, a što ne - ovaj put ne pakiram kućni ogrtač ili slične gluposti koje se redovito nađu na popisima koje revno guglaju neiskusne majke. Sad sam stara iskusnjara. Spakirala sam i sebe i Franku i preselila kod bake koja je ipak bliže željenom nam rodilištom. Ovim putem svečano obećajem da ću baki podići spomenik jer me tetoši i jer trči za Frankom po ovoj sparini.  Dani brzo prolaze, a ja ih kratim n...

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven . Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja...

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva? Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih č...

Završni ispit ostavio mi je gorak okus u ustima, a brige koje sam brinula glede ispita samo su se pretočile u brige oko djeteta br. 2 koje je na putu, a koje nisam do sada niti doživjela u potpunosti. Do poroda mi je preostalo jedva pedesetak dana, a ja sam još u denialu glede ovog trbuha u kojem se preokreće neko nepoznato mi biće. Prva trudnoća bila mi je lijepo iskustvo - imala sam vremena odmoriti se, čitati o trudnoći, posvetiti se mužu, trackati trbuh bademovim uljem, gladila sam trbuh i satima maštala o tome kakva će moja djevojčica biti. Bila sam spremna - iskustva drugih mama, forumi, knjige, facebook grupe, tečaj za trudnice - bila sam tako spremna, jedva sam čekala porod i trenutak kad ćemo sa svojim potomkom, koje spava kao top - naravno, paradirati susjedstvom! I nema veze što je porod bio najtraumatičnije iskustvo mog života, i što majčinstvo nema veze s onim što piše u knjigama, i što moje dijete nije oka sklopilo dvije godine - poželjeli smo drugo dijete, i ako sve bu...

Pub kvizovi nikada nisu bili popularniji nego danas. Svakodnevno se ljudi hrane svim mogućim informacijama i uživaju u podvrgavanju ispitu znanja, vjerujući da je znanje moć, a, začudo, zabavljaju se čak i ako iz svega navedenog ne izađu kao pobjednici. No, što kad zaigramo igru života i izazovemo sami sebe, u nadi za boljom sutrašnjicom, i odlučimo uložiti u svoje znanje - čak i onda kad se čini da smo do sada već uložili dovoljno, a prilike u državi su ostavile dojam da nam se investicija nije isplatila? Hm, takav ispit ne čini se toliko zabavnim, zar ne? Hrabra ili neubrojiva pod utjecajem trudničkih hormona, odlučila sam se baciti na glavu pa sam posljednjih šest mjeseci učila ono što sam već učila u nekoliko navrata, za što sam ocjenjena i na fakultetu, pa i na pravosudnom ispitu u koji sam uložila godinu svog života, a izgubila nekoliko njih pod utjecajem stresa. Svaki dan sam se borila sa sobom, i izborila (iako polaganje ovog ispita smatram jednim od neuspješnijih pothvata u s...

Uvjeravam vas, nema luđih ljudi na ovom svijetu od mama. Mame svakodnevno padaju s nogu od posla i brige, na dan obrišu stotine noseva, presvuku tisuće pelena, opeglaju hrpetine odjeće, počiste tone igračaka s poda i svejedno vole te male osobe koje ih izluđuju, čijim pi-pi oduševljeno plješću, čije patike čiste od pijeska po ne znam koji put - ako ste se pitali kakva je to ljubav, e, pa, to je ona najjača - bezuvjetna. Takvu ljubav, očito, i ja gajim prema svojoj provorođenoj, a to mi postane jasno tek kad mi prođe par sati bez njezine nametljive sveprisutnosti. Rezultati pisanog dijela završnog ispita sve su nas iznenadili, i na moja leđa stavili teret zvan - prevelika očekivanja. Ne znam što bi od mene očekivao Charles Dickens, ali moja obitelj očekuje da se opet osamim i posvetim učenju dok Franka uživa u seoskom životu. Znam, trebala bih biti zahvalna što imam takvu logistiku, ali i ovo učenje započela sam sveopćim očajem i depresijom iz kojih sam se pokušala izvući odmarajući se...

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka ...