Preskoči na glavni sadržaj

Za bebu nespremni!

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven. Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja, buđenja, i povremena spavanja, izvođenje svakakvih vratolomija da bi se slomio duh bebe koja nije na ovaj svijet došla s namjerom da spava, prve korake, muke po raspršenoj pažnji, jaslice i jasličke boleštine, prve preglede kod logopeda, a jučer sam doživjela i svoje prvo "Voji te, mama" - ali, porodu se uopće ne radujem, očekujem ga sa strepnjom i s boli.


Trudim se brinuti za tu bebu koja buja u meni, a ustvari moram preostalo vrijeme (zašto stalno imam taj osjećaj kao da nam ponestaje vremena?) što kvalitetnije provesti s Frankom koja će, iskreno, uvijek biti moja miljenica, moja mala žena, moja prva, moja čudesna djevojčica. Ipak, ima dana kada mi trudnoća toliko otežava svakodnevni život, dana kad plačem dok usisavam jer mi je pritisak na zdjelicu neizdrživ, dana kad se molim da se beba strpi još bar dva tjedna do izlaska, pa sam ljuta na Franku koja ne razumije što li je ovaj put skrivila debeloj mami. Umjesto da sada budem najbolja mama koja mogu biti, postajem sve gora, imam osjećaj. Nadam se da se ona toga neće sjećati. Hoće li?



Ima dana kad me izluđuje svojim mamakanjem i kad u cijelosti sumnjam u taj projekt koji sam osmislila pod nazivom "Mama s dvoje djece doma odjednom", pogotovo dok gledam kolegice koje su stariju djecu pospremile u vrtiće, a s mlađima idu k bakama na ručak, ne opterećujući se planovima za ručak, spremanjem, peglanjem, trčanjem po parku za starijim djetetom, dok mlađe, kamo sreće, spava u kolicima. Zašto sam si tako zakomplicirala život, mogu li ja to uopće? Nikada nisam toliko sumnjala u sebe kao u trenucima kad trebam biti roditelj, dobar roditelj. Mogu li ja doista to izvesti - pretvoriti cmizdravce u pametne i dobre ljude, one koji će tuđe potrebe stavljati ispred svojih, koji će graditi, a ne rušiti? Preblaga sam, i nisam se još naučila nositi s roditeljskom krivnjom, a sada ću to biti u dvostrukoj mjeri.


Franki smo napokon uredili sobicu, imajući na umu da u njoj moraju biti stvari koje voli, a ne koje su trendi, da joj sve mora biti dostupno, a ne nedodirljivo kao u muzeju - na zidu su "jepe sike", kako ona kaže, a koje su oslikali njen prijatelj Fran, sestrična Ivana, slika djevojčice koju je naslikala jedna baka, lavanda koju je ubrala u dvorištu druge bake, i ne mogu ne zamišljati ju kako u njoj odigrava ulogu starije sestre - one hrabre, one koja može sve sama, koja pomaže mami i bratu, ona koja je bratu utjeha i zabava. Takve misli me drže, one me hrane - morala bih povjerovati u to da u njoj, zapravo, leži moj spas.


Ovog puta nismo se opterećivali krpicama za bebu, sve pribavljamo u zadnji tren, kao da ću trudna biti zauvijek. Stignemo, pomalo - to je naš moto. Bljuckanje, plakanje, ukakane pelene, svo to silno kupanje i uspavljivanje - sve ispočetka, o tome pričamo, nema potrebe za žurbom. Jao, u što smo se uvalili!

Zadnje dane trudimo se provesti i u prirodi, učeći Franku o tati kornjači, mami kornjači i bebi kornjači, samo nas troje - jer tako je moralo biti, o tome smo sanjali dok nas je bilo tek dvoje, dok smo se zavjetovali jedno drugome, to smo željeli svim srcem, usprkos tome što nismo ni slutili koliko teško je biti roditelj, kako je teško biti dobar čovjek, uzor svom djetetu. Istina jest, nismo ni prvi put bili spremni za dijete, svaki njen pokret nas je šokirao, izazivao, lomio i iskušavao naše granice, ali smo preživjeli, a njeno "Voji te, mama" samo je mali pokazatelj - u tome nismo totalno zakazali. Jesmo li?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...