Preskoči na glavni sadržaj

Mameća frka

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti onako kako si napravim, da ću biti super casual mama, sa super poslušnom dječicom, mama koja se ničega neće morati odreći, koja ništa neće morati žrtvovati. Ali, umreš - umre onaj najsebičniji dio tebe koji nikada ranije nije imao nešto toliko vrijedno u rukama. Muž je super, ali dijete? S tim malim djetetom imaš samo jednu šansu (i suddenly čujem soundtrack "8 mile" u pozadini, u izvedbi Vatrogasaca), i ništa drugo neće ti biti važnije od njega. Da, bit ćeš luda, i bit će teško, i bit ćeš sita svega, i djetetovih faza,  svojih faza još više, ali preživjet ćeš. I imat ćeš čime plašiti trudnice.



Posudila sam neki dan u knjižnici knjigu blogerice Martine Frka Milotić "Mala Kme osvaja svijet - majčinstvo bez filtera", zbirku Martininih objava na društvenim mrežama. Stajala je na pultu i ja sam je zgrabila smetnuvši s uma da sam svojedobno u frenzy pohodu unfollowala Malu Kme (i sve druge mameće sadržaje na Internetima), nek mi Bog oprosti. Jednostavno nisam više mogla čitati o mamama - ubili me u pojam i amaranth i EDMU i savršeno sređene majčice koje pijuckaju kavu s frendicama dok im djeca spavaju, u kolicima, k tome (moja prvorođena nije spavala, a i kad je, spavala mi je na rukama). Zato, bojažljivo sam se upustila u čitanje knjige mame Male Kme koja je sad već Velika Kme, ali nisam se dala zastrašiti. Martinina ratna priča o sluznim čepovima i neverending ceremonijama uspavljivanja i cicanja na neki način me osnažila. Sve su to priče koje mrzim čuti (note to self: guglaj simptome PTSP-a), ali i koje obožavam čuti jer uvijek iznova shvatim da su sve male brige iza nas - naša kmečavica je sada šestogodišnja djevojčica, a naša verzija Cicachua - kojeg zovemo Mamache - sada je već trogodišnji momak. Preživjeli smo! Zasad.



U moru blogova, oba Martinina (Mala Kme osvaja svijet i Book & blanket) izdvajaju se humorom. Što god vi rekli, nema puno duhovitih blogera, pa ju chekirajte ako još (slučajno) niste. Duhovita Martina objašnjava sve faze razvoja djeteta, ali i jedne matere, podsjećajući da majčinstvo nije nimalo nalik onom kojeg vidimo na fejsu ("Ništa ne brini, i one na WC idu s puzajućin privjeskom oko noge."), da je sasvim normalno da se čovjeku ustostruči fond riječi koje može reći o kakici čim postane roditelj i da su nam djeca svima solidno i ispala s obzirom da o njima brinu A-je-to-roditelji. Knjiga je podijeljena na poglavlja o dojenju, uspavljivanju, ljetu, savjetima, svakodnevici i braku, a posebno su mi se svidjeli tekstovi "Kad vidim trudnicu", "Mameće pismo Djedu Božićnjaku", "Dječja plaža", "Upute, s ljubavlju", "Mojih pola sata" i "Imamo se čemu nadati". Malo sam se nasekirala samo dok sam čitala o grandioznoj ljubavi koju Martina gaji za svoje potomke jer se meni čini da mi 75% vremena djeca kidaju živce, a da ih volim samo 25% - kad spavaju i kad ih nutkam slatkišima i crtićima da me puste na miru. Omiljeno poglavlje bilo mi je ono o MM, gospodinu mužu. Zapravo, toliko mi se svidjelo da sam nagovorila svog muža da ga pročita (on ne čita - ever). Nakon što ga je pročitao ("Vidiš da treba koristiti lubrikant!"), rekla sam mu: "Znaš, tako i ja tebe volim, i kad vičem jer nisi oprao suđe, i onda kad si ga oprao, ali ne tada kad sam ja htjela ni onako kako sam ja htjela." "I ja tebe volim", rekao je, "ali volio bih te još više da ne vičeš." Eto. Ljubav.



Znam da je ova knjiga zamišljena kao idealan poklon za novopečene majke, ali šljiviš to - one još nisu spremne za ove hard core prikaze obiteljskog života koji uključuje ženu, muškarca, dvoje djece i svu silu kućnih ljubimaca. A-a. Nije ovo za amatere. Ovo je knjiga za stare iskusnjare, mame koje dobro znaju što je grižnja savjesti, koje su se susrele s Noktić Vilom i drugim čudesnim stvorenjima, koje redovito pakiraju dvoje djece i sebe dok im muž sjedi na WC prijestolju (bit će da ih potjera od nervoze čim se spomene kolektivni izlazak iz stana - potjera i mene, ali tko me pita). Ovo je knjiga za one koje su već zaboravile na porođajne muke i epiziotomije (šalim se, ne možeš to zaboraviti), za one čija djeca samostalno sjede, leže, spavaju, jedu, piju, oblače se, brišu guzu (moja sve to znaju napraviti, ali neće). Čitajući ovu zbirku podsjetit će se da su ih one naučile jesti i brisati guzu, da svakog dana rastu skupa sa svojom djecom, da moraju biti strpljive same sa sobom, da žive slatkim privilegiranim životom jedne prosječne mame, a, tko zna, možda će poželjeti upustiti se u mameću pustolovinu from scratch još jednom. Wink-wink.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e