Preskoči na glavni sadržaj

Mameća frka

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti onako kako si napravim, da ću biti super casual mama, sa super poslušnom dječicom, mama koja se ničega neće morati odreći, koja ništa neće morati žrtvovati. Ali, umreš - umre onaj najsebičniji dio tebe koji nikada ranije nije imao nešto toliko vrijedno u rukama. Muž je super, ali dijete? S tim malim djetetom imaš samo jednu šansu (i suddenly čujem soundtrack "8 mile" u pozadini, u izvedbi Vatrogasaca), i ništa drugo neće ti biti važnije od njega. Da, bit ćeš luda, i bit će teško, i bit ćeš sita svega, i djetetovih faza,  svojih faza još više, ali preživjet ćeš. I imat ćeš čime plašiti trudnice.



Posudila sam neki dan u knjižnici knjigu blogerice Martine Frka Milotić "Mala Kme osvaja svijet - majčinstvo bez filtera", zbirku Martininih objava na društvenim mrežama. Stajala je na pultu i ja sam je zgrabila smetnuvši s uma da sam svojedobno u frenzy pohodu unfollowala Malu Kme (i sve druge mameće sadržaje na Internetima), nek mi Bog oprosti. Jednostavno nisam više mogla čitati o mamama - ubili me u pojam i amaranth i EDMU i savršeno sređene majčice koje pijuckaju kavu s frendicama dok im djeca spavaju, u kolicima, k tome (moja prvorođena nije spavala, a i kad je, spavala mi je na rukama). Zato, bojažljivo sam se upustila u čitanje knjige mame Male Kme koja je sad već Velika Kme, ali nisam se dala zastrašiti. Martinina ratna priča o sluznim čepovima i neverending ceremonijama uspavljivanja i cicanja na neki način me osnažila. Sve su to priče koje mrzim čuti (note to self: guglaj simptome PTSP-a), ali i koje obožavam čuti jer uvijek iznova shvatim da su sve male brige iza nas - naša kmečavica je sada šestogodišnja djevojčica, a naša verzija Cicachua - kojeg zovemo Mamache - sada je već trogodišnji momak. Preživjeli smo! Zasad.



U moru blogova, oba Martinina (Mala Kme osvaja svijet i Book & blanket) izdvajaju se humorom. Što god vi rekli, nema puno duhovitih blogera, pa ju chekirajte ako još (slučajno) niste. Duhovita Martina objašnjava sve faze razvoja djeteta, ali i jedne matere, podsjećajući da majčinstvo nije nimalo nalik onom kojeg vidimo na fejsu ("Ništa ne brini, i one na WC idu s puzajućin privjeskom oko noge."), da je sasvim normalno da se čovjeku ustostruči fond riječi koje može reći o kakici čim postane roditelj i da su nam djeca svima solidno i ispala s obzirom da o njima brinu A-je-to-roditelji. Knjiga je podijeljena na poglavlja o dojenju, uspavljivanju, ljetu, savjetima, svakodnevici i braku, a posebno su mi se svidjeli tekstovi "Kad vidim trudnicu", "Mameće pismo Djedu Božićnjaku", "Dječja plaža", "Upute, s ljubavlju", "Mojih pola sata" i "Imamo se čemu nadati". Malo sam se nasekirala samo dok sam čitala o grandioznoj ljubavi koju Martina gaji za svoje potomke jer se meni čini da mi 75% vremena djeca kidaju živce, a da ih volim samo 25% - kad spavaju i kad ih nutkam slatkišima i crtićima da me puste na miru. Omiljeno poglavlje bilo mi je ono o MM, gospodinu mužu. Zapravo, toliko mi se svidjelo da sam nagovorila svog muža da ga pročita (on ne čita - ever). Nakon što ga je pročitao ("Vidiš da treba koristiti lubrikant!"), rekla sam mu: "Znaš, tako i ja tebe volim, i kad vičem jer nisi oprao suđe, i onda kad si ga oprao, ali ne tada kad sam ja htjela ni onako kako sam ja htjela." "I ja tebe volim", rekao je, "ali volio bih te još više da ne vičeš." Eto. Ljubav.



Znam da je ova knjiga zamišljena kao idealan poklon za novopečene majke, ali šljiviš to - one još nisu spremne za ove hard core prikaze obiteljskog života koji uključuje ženu, muškarca, dvoje djece i svu silu kućnih ljubimaca. A-a. Nije ovo za amatere. Ovo je knjiga za stare iskusnjare, mame koje dobro znaju što je grižnja savjesti, koje su se susrele s Noktić Vilom i drugim čudesnim stvorenjima, koje redovito pakiraju dvoje djece i sebe dok im muž sjedi na WC prijestolju (bit će da ih potjera od nervoze čim se spomene kolektivni izlazak iz stana - potjera i mene, ali tko me pita). Ovo je knjiga za one koje su već zaboravile na porođajne muke i epiziotomije (šalim se, ne možeš to zaboraviti), za one čija djeca samostalno sjede, leže, spavaju, jedu, piju, oblače se, brišu guzu (moja sve to znaju napraviti, ali neće). Čitajući ovu zbirku podsjetit će se da su ih one naučile jesti i brisati guzu, da svakog dana rastu skupa sa svojom djecom, da moraju biti strpljive same sa sobom, da žive slatkim privilegiranim životom jedne prosječne mame, a, tko zna, možda će poželjeti upustiti se u mameću pustolovinu from scratch još jednom. Wink-wink.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...