Preskoči na glavni sadržaj

Mrzim Registar sreće

Ima dana kad mrzim Registar sreće Otvorenog radija. Ah, lakše mi je sad kad sam to izrekla ovako javno. Da, ide mi na živce Ivana Mišerić i svi ti vrckavi ljudi koji su rano ujutro dobro raspoloženi i koji, k tome, dijele svoje veselje i sreću u eteru, i nabijaju ih na nos svima koji plaču ujutro u autu nakon što su ostavili djecu u vrtiću. Ima li takvih? Ne? Samo ja? OK. 
Mislio bi čovjek da plačem jer toliko volim svoju djecu pa ne mogu bez njih tih osam sati u danu, ali, ne! - ja ostavljanjem djece u vrtiću doživljavam katarzu i tek skupljam snagu za radni dan koji je preda mnom. Generalno sam ja sretna osoba, znam svoje prioritete, ali me djeca redovito izbace iz takta u rekordnom vremenu, i ja se pretvaram u živčanu babarogu koja plače u autu, i koja si neprestano predbacuje to oskudno strpljenje koje nikako ne dolikuje jednoj majci. Ujutro Franka vrišti 15 minuta i pokušavam ju uloviti da bih ju presvukla dok je ona crvena i znojna od plača, jer joj se tobože ne ide u vrtić, a, ustvari, samo je pospana, a Juraj djelomično plače jer gleda sekinu izvedbu Egzorcista, a djelomično jer mu raste deset zubi istovremeno pa ga boli cijela čeljust. I tako oni plaču do dolaska u vrtić, a mama plače kad ih preda u spretne ruke tete Ružice i tete Irene. Žene, blagoslovljene bile. I onda mi se ljudi čude što sam wannabe kraljica self help literature.


Ovaj mjesec na book clubu čitali smo publicistiku, za promjenu - Doba apsurdnosti Michaela Foleya. Iako naslovnica govori o razlozima zbog kojih danas nismo sretni, ovo nije knjiga za samopomoć. Mislim, pomoći će vam da si pomognete, ali ne na Ana-Bučević-self-help-style, daleko od toga. Foley nije psiholog niti samoprozvani terapeut, on je profesor informacijske tehnologije kojemu je ovo prvo, ali, nadam se, ne i zadnje, publicističko djelo.


Foley na površinu izvlači sve tekovine današnjice o kojima smo ovisni i za koje smo uvjereni da nas usrećuju, a dugoročno nas, apsurda li, upropaštavaju. Knjiga je savršena za sve grumpy old people koji imaju grižnju savjesti jer su grumpy old people, kao ja, jer su danas neprikriveni čangrizavci out - i sam Foley kaže da je vedar nasmijan depresivac fenomen današnjice, da su svi kul, pa i da je sam Bog morao pohađati tečaj za suzbijanje gnjeva. Otud ona nesklonost prema Ivani Mišerić s početka priče. Na duhoviti način Foley, služeći se filozofijom i bihevioralnim istraživanjima, objašnjava zašto bismo sreću trebali tražiti izvan sreće, zašto nam je urođeno da vlastite mane ne vidimo, ali imamo oko sokolovo za tuđe, zašto uopće idemo u kafiće i što sve radimo iz žudnje za pažnjom, zašto neprestano kupujemo i je li to shopping ushićenje gore od ovisnosti o drogama, je li istina da se živ čovjek na sve navikne, zašto su često sretniji dobitnici brončanih medalja od dobitnika srebrnih, sve načine na koje čovjek odbija preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i na koje koristi determinizam kao ispriku za loša ponašanja, a ne dobra (priznajte, i vi ste nekoga opravdavali s rečenicom: "On je takav!"), što znači živjeti punim plućima, zašto multitasking trebamo poslati k vragu, zašto bismo trebali uživati u svetom trojstvu - usamljenosti, miru i tišini, a ne paliti televizor čim uđemo u stan, i zašto čak i u ljubavi vrijedi ona stara "No pain, no gain."



Kunem se, ovo doista nije knjiga o osobnoj potrazi za srećom, nego analiza našeg žalosnog društva koja naglašava sulude obrasce ponašanja koje smo usvojili, a kojih nismo ni svjesni. Stoici bi rekli da, ako ne možemo utjecati na svijet, možemo bar ublažiti njegov utjecaj na nas same - ne prijezirom, nego razumijevanjem, i zato je ova knjiga bitna! Poštujem svakoga, ali većinu vremena se pitam s kojih planeta smo svi, mi, tako različiti, pali na ovu Zemlju. Uvjerenu u svoju individualnosti, čitajući, užasnula me pomisao da smo sličniji nego bismo htjeli priznati - moderni život u kojem smo se našli (da, 2019. godino, odakle ti!?) nije nas pretvorio u poboljšane verzije nas samih, nego nas je pretvorio u majstore samoobmane koji su opterećeni onime što nemaju ("Dosegnuti nešto željeno znači otkriti koliko je to jalovo"), koji nemaju vremena za druge ljude, kojima je samopouzdanje važnije od samopoštovanja (znate li uopće razliku?), koji slušaju glazbu kojoj je osnovni cilj prekinuti tišinu, koji djeci pišu zadaće i hvalospjeve, a bune se protiv svakog tko se bori za svoja prava, dok sami biraju ostati u svojoj uhodanoj rutini.


OK je biti grumpy, OK je biti i nerealno veseo, dokle god se trudiš spoznati sebe i svijet oko sebe, rekao bi, vjerujem, profesor Foley. Iako je crna, ova knjižica ne ostavlja nas u crnilu, beznadne - Foley nam pruža svoje spoznaje na dlanu, u nadi da ćemo ih prepoznati u svojoj svakodnevici i da ćemo s novim elanom krenuti u nove pobjede, u nove potrage, u nova stremljenja, a na nama je da odlučimo što ćemo s njima.


"Čovjek može veličanstveno živjeti na ovom svijetu", rekao je Tolstoj, "ako zna raditi i voljeti, raditi za osobu koju voli i voljeti ono što radi."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...