Preskoči na glavni sadržaj

Kako prestati sanjati umjesto svoje djece

Svakog dana pijemo kavu u istom kafiću. Najbliži je sudu, a konobar zna koja od nas pije kavu s hladnim mlijekom, a koja s toplim. Nema pauze da ne pričamo o djeci, pričaju i one koje ih imaju, a i one kolegice koje ih tek priželjkuju. Naši snovi i želje za djecu ovih dana osobito izlaze na vidjelo dana jer je među nama i jedna trudnica koja, više sebi, nego nama, gladeći si trbuh, često postavlja pitanje koje postavlja svaka buduća majka - kakvo će moje dijete biti?

Pitaju se to sve žene, one koje su već majke jednako kao i one koje će to tek postati po prvi put. One iskusne uvijek zabave takvi snovi, jer one su snove pustile, odletjeli su poput balona koji odlete u nebo. Ipak, i ti se baloni tu i tamo zapletu u neku žicu ili grane, i opet nam se jave snovi i želje - opet sanjamo o djeci koju nemamo, i koju nikad nećemo imati.


Eh, imala sam i ja san. Nije bio nimalo nalik onom slavnom I-have-a-dream-snu Martina Luthera Kinga - ja sam sanjala da će moje dijete spavati, jer ne kaže se džabe "spavati kao beba", zar ne? Sanjala sam da ću imati svaku večer samo za sebe ili za muža i da se među nama baš ništa neće promijeniti, da ćemo i dalje biti blesavi i zatelebani jedno u drugo kao što smo bili u srednjoj školi kad smo zajedno s maturom planirali vjenčanje, i svađali se oko toga tko se duže durio nakon svađe o nekom potencijalnom-možebit-nikad-realnom problemu. Sanjala sam da ću se srediti, nanijeti ruž na usne (a dobro, sad sam ga preuveličala, ali you get the point!), nove cipele na stopala i da ću gurati kolica s mojim novorođenčetom do centra grada gdje ću bezbrižno ispijati kavu s prijateljicom koja će se diviti mom mirnom djetetu koje mi dopušta da budem uvijek ista (kilaža and everything). Sanjala sam da će moje dijete voljeti šetnje sa mnom, da će mi dopustiti da ga držim za malenu ručicu, da će me trebati i da će se bojati svijeta u kojem nema mene. Mislila sam da će ići u jaslice, biti poslušno, a niti pomišljala nisam da bi moje dijete ikada moglo biti bolesno. Mislila sam da će voljeti moje kuhanje, da će sa mnom mijesiti tijesto i upotrijebljavati mali valjak za tijesto koje sam mu kupila dok je još plivalo u plodnoj vodi. Mislila sam da će voljeti slikovnice i knjigice i da ćemo ih prije spavanja čitati, a ono će me moliti da ponovim njemu najdraži dio, kako sam ja mamu molila da ponovi sve što je zločesti vuk rekao naivnoj Crvenkapici. Sanjala sam sebično da će imati moje oči, ili moju boju kose, pa će svi reći: "Ista je matera." Sanjala sam da će me dijete zvati mamom, da će mi prepričavati zgode iz svog malog i uzbudljivog života, a ja ću ih slušati s najvećim mogućim zanimanjem.


Moji snovi nisu se ostvarili. Moje dijete mrzi spavanje. Mrzi spavati po danu, i mrzi spavati po noći. Mrzi spavati u krevetiću, mrzi spavati na meni, na tati, na našem krevetu, na podu, na kauču. M-r-z-i spavati. Muž i ja onesvijestimo se kad god ju uspijemo uspavati (uspavanka, molitva, nunanje, moljakanje, vikanje, plakanje (njezino, pa naše) - isprobat ćemo sve), a uslijed neispunjavanja bračnih obveza netko bi se uskoro mogao pozivati na raskid ugovora zvanog brak. Naš život se preokrenuo kad je Franka stigla na ovaj svijet, stigla s praskom (i s govancem u klompi primalje koja ju je prva primila u ruke) - sve naše priče sada uključuju Franku - kako je spavala, kako je jela, koliko je puta kakala, je li bilo tvrdo ili mekano, je li vrištala na povratku iz šetnje, i koliko puta smo u danu doživjeli živčani slom uzrokovan njenim neposluhom i svojeglavošću. Kolica su, odmah do spavanja, Frankin neprijatelj broj 2, pa su snovi o šetnjama do centra davno otprhnuli. Kavu s Frankom pijem samo na trčeći, u jednom srku, ili potpuno hladnu, nakon što je satima stajala na visokoj polici, onoj koju ona ne može dosegnuti (tepih je primio nekoliko udaraca, ali se pokazao kao, kako se to već kaže - vrlo zahvalan). Noge mi ne trpe nove cipele, sada imam spuštena stopala, leđa me bole, a o kilaži potpomognutoj dugotrajnim dojenjem, nespavanjem i pravljenjem sendviča u 2 ujutro, kad se Franka probudi za igru, da ne govorim. Za razliku od mene, Franka nije svejed. Voli palačinke, rižu i tjesteninu, i mljeveno meso. A ponekad ni to. Ponekad neće jesti dok se na televiziji ne pojavi njen omiljeni crtić. Koji je jedan tjedan Balerina i Viktor. Drugi tjedan, pak, Štrumfovi, ili Pepa, ili niti jedan od navedenih (ti dani su najgori). Otkad je prohodala, Franka ne hoda, ona trči, poskakuje. Voli trčati unazad, ili trčati gledajući iza sebe (to me posebno oduševljava). Voli ljuljačku, tobogan i sve što joj omogućava kretanje. Ptice i avioni u zraku ju ludo uzbuđuju. Za ruku me drži jedino dok se penje po zidiću po kojem se ne bi trebala ni penjati. Ne boji se ni mraka ni svijeta bez mene, može danima biti kod bake, a da me se ni ne sjeti. Ne treba me ni za čitanje knjigica - kad počnem čitati priču, ona mi uzme knjigu iz ruke i zatvori je. Iako ne govori, točno znam što je time htjela reći. Ponekad, kad priču pričam napamet, ona me glasnim blebetanjem nadglasa, samo da ja ne bih uspjela u svom naumu. Mačke u slikovnici nisu joj zanimljive, te ne mijauču, koliko god je ja u to uvjeravala, ali one koje trče po igralištu...one su najbolje mačke na svijetu.

Moji snovi nisu se ostvarili. Kad bolje razmislim - hvala Bogu na tome, jer moje dijete puno je čudnovatije nego sam mogla i zamisliti. Ona je prozrela ovaj svijet davnih dana, ne voli ništa lažno i površno, ne voli gubiti vrijeme na stajanje na mjestu, ona ide naprijed, silom ili milom. Svakog dana sve je vjernija samoj sebi. Dosljedniju i uporniju osobu ne poznajem. Ona se glasno veseli, ljuti i plače. Nikoga ne drži za ruku, ne voli se ljubiti, ali kad nam gosti odu iz stana, ona još dugo plače za njima na pragu. Neustrašiva je i oduševljavaju je sitnice. Lokvica na stazi, keksić u ruci, sapunica u vodi. Ne znam kamo će ju život odvesti, ali znam da će biti uporna i odlučna.

Voljela bih da ne bude ambiciozna, jer ambiciozni ljudi teže pronalaze sreću. Nadam se da neće nikada obući najlonke ispod sandala. Nadam se da će uvijek nositi knjigu u torbi, i da će voljeti gledati lišće dok pada. Eto, opet sam počela sa snovima.... Valjda je preteško uvjeriti se da nije na roditeljima da sanjaju snove svoje djece - na nama je samo da vjerujemo u njih.

Primjedbe

  1. Zaplakala sam na prvi dio o snovima jer sam ih i ja imala... bolje da nista ne kazem jer uvijek sve netko pogresno protumaci. Reci cu samo da ih svi imamo, a stvarnost nas prizemlji tako da nas boli i da se snovi pretvore u obicnu zelju da samo bude ok. Tek kada sam ga rodila pocela sam gajiti prave snove ne o njemu nego o sebi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem, mogu snovi postati i nocne more, nisam nikoga htjela povrijediti podsjecanjem na davne snove... Istina, sad svi sanjamo da postanemo strpljiviji, kreativniji, pazljiviji, bolji roditelji. <3

      Izbriši
    2. Upravo to 😊 Bas mi je drago da me netko razumije.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...