Preskoči na glavni sadržaj

Provedimo vikend zajedno

Možda ste nekada obožavali otići u restorane ili na koncerte i na taj način obilježiti famozni dan zaljubljenih, ali ako sada imate malu djecu: a) nemate volje organizirati svu moguću babysittersku logistiku, b) čak i kad biste se organizirali, shvatili biste da nemate snage uređivati se i izaći među normalne ljude. E, pa kao netko tko nikada Valentinovo nije običavao slaviti kao dan ludog provoda, nego ga je više koristio kao izliku da ostane s boljom polovicom doma, dobro isprda neku romantiku od filma i potraži utjehu pod dekicom, reći ću vam da stayin' in i nije tako loša opcija. Grickalice, kolačić i poneka čašica, ukoliko ste sretnik koji si može dopustiti mamurnost sljedeće jutro, sve su što vam treba za dobru večer kod kuće. A ako Valentinovski vikend želite provesti uz najbolje od filma, evo nekoliko prijedloga za vas.


Za romantičare

Jedan je Notebook, a sve ovo ostalo su samo loše kopije tog najboljeg romana Nicholasa Sparksa. Čovjek ih štanca nevjerojatnom brzinom, pa si i sam producira filmove, stoga ne čudi što svake godine u kinima osvane po jedan film Nicholasa Sparksa. Šetnja za pamćenje, Poruka u boci, Dragi John, Najbolje od mene, sve su to njegovi naslovi, i nijedan nije ni do koljena Notebooku - niti u pisanoj, niti u filmskoj verziji. Međutim, pogledali smo prošlogodišnji hit - The choice, uživali u jugu Amerike i, unatoč već viđenoj fabuli, srce podrapali (OK, samo ja, ali krivim PMS). Uz film smo se nasmijali pogađajući sljedeći isfurani kadar, ja hormonalna, on začepljenog nosa i s povišenom temperaturom, pa ga toplo preporučujemo. Dodajte tome i pokoji razgovor o eutanaziji i zabava je zajamčena! I da, film je svejedno bolji od Me before you!


Za hipstere

Jednom sam davno pitala muža što to ima na Kristen Stewart da je toliko privlačna muškarcima, jer, znate nju, uvijek djeluje napušeno i nezainteresirano, pa prosječnoj ženi nije jasna tajna njezinog seksipila. Muž je odgovorio da ima usne zbog kojih testosteron podivlja, što je zasigurno razlog zašto ju je i Edward Cullen htio poje...sti. Bilo kako bilo, Kristen lomi srca i u filmiću Cafe society. Zgodno je to filmsko ostvarenje koje će obožavati ljubitelji retro stila i one Gatsbyjevske čežnje kojoj se ne nazire kraj. Eto, nije mi jasno što, ali there's definitely something about Kristen. A ako ne simpatizirate Kristen, simpatizirajte Woodyja Allena koji stoji iza filma.


Za erotomane

Ukoliko ste alergični na romantiku u njenoj cheesy verziji, predlažemo film En la cama čileanskog redatelja Matiasa Bizea. Snimljen je, skooooro kao Twelve angry men (ili samo ja mogu uopće usporediti ta dva filma), u jednoj prostoriji, točnije - u jednom krevetu. Seksi je i tako bliz svakom čovjeku koji je ikada tražio nekoga samo svog. Svaka čast Henryju Fondi, ali En la cama potpiruje strasti kako ni tucet gnjevnih ljudi nikada ne bi mogao! Ako mi ne vjerujete, možda podatak da je osvojio 35 internacionalnih filmskih nagrada govori nešto njemu u prilog!


Sretno Valentinovo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...