Preskoči na glavni sadržaj

Ispovijed novopečene mame

Pospremila sam bebu i muža na popodnevno spavanje i iskoristit ću rijedak trenutak mira i tišine da ovdje naškrabam koju rečenicu, za svoje vjerne čitateljice.

Za one koji nisu obavješteni, 27. kolovoza postali smo roditelji našoj štrudlici! Nije bilo lako, to ću vam priznati, koliko god se ja smatrala superženom! Sam početak bio je filmski - pukao mi je vodenjak usred noćnog posjeta toaletu, ali za razliku od filmske verzije, nismo odmah jurili u bolnicu. Dok mi je plodna voda curila niz noge, odvukla sam se do kade, otuširala, a nakon toga i s mužem podijelila doručak. Oko 6 ujutro dana 26. kolovoza bila sam u sobi za pripremu s dijagnozom - puknuti vodenjak, otvorena 1 cm, trudovi minimalni. Cijeli dan družila sam se s trudovima, koje sam u početku preživljavala uz disanje "ššššššššš", nalik laganim vježbama koje radimo na zboru. Trudovi su se cijeloga dana pojavljivali u razmaku od maksimalno deset minuta, a do popodneva sam se hvatala za zid i krevet u bolničkoj sobi, hodala, čučala, sjedila i činila štošta da si olakšam bolove. Nisam mogla jesti, štoviše, u dva navrata sam i povraćala pa radost klistira prije poroda nisam ni imala priliku upoznati. U rađaoni sam završila tek u 3 sata ujutro sljedećeg dana, gdje sam, potpuno iznemogla, rodila svoju djevojčicu tešku 3780 g i dugu 51 cm (a rođena je gotovo tri tjedna prije termina!). Nije to lijep prizor, i nije nimalo nalik onome što sam o porodu naučila iz hollywoodskih blockbustera. Izgon koji traje beskrajno dugo, doktorica koja mi pritišće trbuh da bi istiskala bebu koja se ne želi spustiti, babica koja navija "Još, još, tiskaj kao da kakaš!", sestre koje mi drže noge visoko, ja piškim i krvarim na sve strane, epiziotomija.... mi, žene, nismo ljudi, mi smo nadljudi! I ne, ne zaboravi se na bol kad se ugleda dijete, ali sva bol se itekako isplati!


Nisam se u svoju bebu zaljubila na prvi pogled - kad su mi je dali na prsa, nisam imala snage uzeti je u ruke od umora. Kad su mi je donijeli na prvi podoj, pola sata nakon poroda, obuzeo me silan strah. Kako ću ja to? U što sam se uvalila? Sad sam odjednom mama, ma kako?! Ali, kad su mi je drugo jutro donijeli okupanu, i kad me, nakon cijelodnevnog spavanja, pogledala svojim okicama, bila sam njezina, zauvijek. Tih par dana u bolnici prošle smo svašta, pa i odvajanje uslijed fiziološke žutice zbog koje je morala na liječenje na pedijatriju, gdje sam ju dolazila dojiti svaka tri sata. Nedostajao mi je njezin miris, i prije spavanja bih zaspala u suzama od brige - pravo je čudo kako se može zavoljeti nešto tako majušno u tako kratkom roku!


Danas moja malecka ima 23 dana. Onog dana kada smo izašle iz bolnice uselili smo se u naš novi stan (još nam je čudno i još ima zapakiranih stvari na svakom koraku), a od prve noći ona spava u svom krevetiću. Prvi dan doma jedan je od najstresnijih dana - sjetite se toga kad vas bude obuzela panika jer ne znate kako, a ni kada, promijeniti bebi pelenu. Već drugog dana posjetila nas je patronažna sestra, i osjećali smo se mirnije. Beba fino sisa, pupak samo što nije otpao, nema razloga za paniku - kao da je dojenje (kojeg sam se toliko bojala) jedina stvar koja može poći po zlu. Već drugu noć doma Franka nas je upoznala s grčevima, neutješnom vriskom i cikom i prduckanjem i shvatili smo da roditeljstvo nije nimalo lak zadatak. Možeš pročitati milijun knjiga, ali nijedna te ne može pripremiti na osjećaj bespomoćnosti koji te snađe kad tvoje (da, tvoje, i ne možeš ga vratiti u bolnicu!) novorođenče neutješno plače. Što drugo da radim - plakala sam skupa s njom. Ima dana kad mislim da sam super mama, a ima dana kad mi se čini da će mi dijete biti istraumatizirano zbog moje nesposobnosti. I plače mi se, i smije mi se, sve u isto vrijeme. I sigurno će tu biti još suza, tuge i radosti, jer svaki dan s tim malim bićem je nova pustolovina koja daje našim životima smisao o kojem nikada ranije nismo ni sanjali...


Primjedbe

  1. Ma daaaaaj. Svi smo mi nemoćni u ovom velikom strašnom svijetu! A dijete koje ima dvoje roditelja koji ga neizmjerno vole i daju najbolje od sebe da bude zdravo i sretno je sve što si može zaželjeti. Vidjeti će štrudlica jednog dana sama kako je to. :P
    Uživajte u divnom putovanju i čestitam super ženi! :*

    OdgovoriIzbriši
  2. Čestitke na kćerkici, izabrali ste krasno ime! :)
    Drago mi je da je sve ok, vjerujem da s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Jer ne može ženu ništa potpuno pripremiti na trudnoću, porod i majčinstvo. A da smo kraljice, to je neupitno :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Bas mi je drago da si se javila! Cestitam!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...