Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (8)

Ovih dana svim silama trudim se mirovati i uživati u posljednjim tjednima svoje prve trudnoće. Neću vam lagati, čak i da imate savršenu trudnoću, zadnji tjedni su teški - trbuh je sve veći, leđa vas bole kao da vam neprestano netko bode u njih, stalno vam se nešto jede, a noćima se nimalo ne veselite jer se ne sjećate kad ste se posljednji put dobro naspavali. U tom stanju velik će vam doživljaj biti otići na ginekološki pregled ili učiti igrati šah. Muž se sav unio u objašnjavanje i stvarno sam se trudila usvojiti pravila, ali, unatoč mojim organizacijskim sposobnostima, šah nije igra za mene. Od pronicanja svakog budućeg koraka, kako mog, tako i protivnikovog, na kraju me samo boljela glava. Ali, preporučujem svakome za ubijanje vremena!


Osim što gledam filmove i serije koje nisam stigla pogledati posljednjih mjeseci (napokon sam završila s gledanjem Parenthoooda, i da, bilo je jaaaaaako emocionalno - team Braverman!), uzmem u ruke i poneku knjigu. Ovih dana na redu su Djeca Patrasa Zorana Ferića koji mi je sve draži. Čak i kad piše o nemoralnim ili bizarnim temama, njegov jezik je tako tečan, tako blizak i - lijep. U Djeci Patrasa Ferić priča neobičnu ljubavnu priču o oženjenom profesoru koji održava vezu sa sedamnaestogodišnjom učenicom, a Ferić to čini na iznimno nježan način - baš onako da vam i negativan lik priraste k srcu.


U kavi tu i tamo (bez pretjerivanja jer probavne smetnje čest su mi gost ovih dana, da prostite - i često ne znam hvata li me trud ili samo plinovi!) uživam u toplini (not a good thing - trenutno mrzim ljeto) doma mojih roditelja ili, pak, roditelja mog muža. Naš stan se trenutno sređuje, a ja ne smijem ići niti u nadzor. Sposobnim fizikalcima samo sam objasnila svoj izbor boja za zidove te dogovorila dostavu namještaja kojeg smo kupili pretežito u JYSK-u. Čak mi je i kupnju lustera u Ikei obavio prijatelj, a da ja nisam pomaknula malim prstom. Čini se to divno, znam, ali control freaka, kao što sam ja, ovakve stvari izluđuju.



Onima koji prate moj blog poznato je da, osim sestre profesorice, imam i sestru koja je studentica na Akademiji i koja će jednog dana dobiti Oscara za režiju sramotnih filmova za koje će inspiraciju iscrpiti iz članova svoje divne obitelji. Upravo zato, dok je na kratkim preznicima, iskoristili smo njenu opremu i onu trunčicu volje za jedan foto session s veeeeelikim trbuhom u kojem se krije naša kćerkica (kažem ja to, i napišem, ali još mi nije jasno da ću nekome biti - mama).



I, šećer za kraj, ovo je najnoviji član naše proširene obitelji! Dok je nećakinja na moru s bakom i djedom, njeni mama i tata,  tj. brat i šogorica mog muža, kupili su joj štene o kojem toliko dugo mašta i na čiju kupnju argumentirano (šestogodišnjakinja) nagovara svoje roditelje mjesecima - ovo je, dakle, ekskluzivna informacija koja treba biti iznenađenje! Riječ je o maloj maltezerici (uzimamo preporuke za imena - zovemo je pas, čupavica i usranka trenutno), i da, isprva se činila kao savršeni izbor - ne linja se i, tobože, nema uopće miris psa, vesela je i savršena za igru s djecom. Međutim, pokazalo se da ide kakati nekoliko puta tijekom noći, i dok to radi, mora lajati i svima objaviti da je uspješno obavila posao, a nakon par dana ipak ima miris psa (jer, hello, pas je!), a uživa i u grickanju cvijeća po dvorištu. Ali, slatka je jako, posebno zato jer je - tuđa!

Primjedbe

  1. Čestitam control freaku, što je malo popustio konce. :P Budi dobra i disciplinirana, još malo. ;)
    Preslatko malo iznenađenje. Držim da svak dijete od malih nogu treba naučiti na suživot i brigu oko kućnog ljubimca, osim ako nije alergičar. :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...