Šljokičasta žena

Ne znam koliko sam bila stara kad je moja opsesija dobila megalomanske razmjere, ali otkad pamtim voljela sam se zavući u mamin ormar, i u njega sam uvijek zavirivala s jasnim ciljem. Mamin ormar bio je poput portala u drugi svijet, moja osobna Narnija. Ondje cijeli moj život mama drži svoje tajne - svoje dnevnike, stare fotografije u kutijama za cipele čije tvornice su odavno izbrisane s lica zemlje, svoje crteže, bilješke s pjesmama koje je voljela ili pisala, i svoju lektiru iz osmog razreda, blago na kojem se, zahvaljujući meni, nikada paučina nije stigla stvoriti. Naravno, nije mi vrag dao mira, pa sam kao dijete pročitala prvu rečenicu maminog tinejdžerskog dnevnika, užasnula se, i otad vjerujem da prokletstvo snađe svakoga tko čita tuđe dnevnike, poput Tutankamonove kletve. U dnevniku je, naime, pisalo - "Danas sam se cijeli dan izležavala". Iako se to čini kao tipična letargična pubertetska rečenica, meni, koja nikad nije vidjela mamu da leži, a kamoli da se i z l e ...

Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark. Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim - mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more j...

Ljudi vole lovačke priče. Ni sama ne znam zašto, al' baš vole! Nakon što sam zaradila diplomu pravnog fakulteta i nakon što sam godinu dana vrlo aktivno tražila posao, jer s pravničkim znanjem imaš taj "širok dijapazon" poslova na raspolaganju, dobila sam stručno osposobljavanje u Kopačkom ritu, močvari koju sam, prije razgovora za posao, posjetila jednom u svom životu. Moj posao nije imao veze s pravom, ali i dan danas pamtim ga kao jedno od najljepših iskustava u životu - sretan je onaj tko ima priliku raditi u prirodi, otkriti njene tajne. Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s d...

U četvrtom razredu osnovne škole jedan se moj razredni kolega pozdravio sa svima i rekao da s obitelji seli u Australiju. Moje znanje o Australiji tada se svodilo na video grupe Man at Work koji nisam razumjela i klokane - a nije ni danas puno šire. Naš kolega Mario vratio se u posjet tek kad smo svi debelo bili u studentskim jadima, a meni je, kao malom djetetu, bilo teško pojmiti udaljenost, ili idilične prilike, koji bi te od rodne grude držali cijelo desetljeće. Zato, neuku, jako me razveselila prelijepa naslovnica Znanja koja je krajem svibnja zavladala društvenim mrežama. Debitantski roman australske književnice Holly Ringland ukrašen je divljim cvijećem, kojim se Australija ponosi (u međuvremenu sam naučila ponešto iz par epizoda McLeodovih kćeri, priznajem), i jezikom cvijeća govori o tajnama, pa sam se iskreno obradovala otkrivanju jednog novog svijeta i upoznavanju likova u zemlji "Down under" u kojoj bujaju sve te zanimljive biljne i životinjske vrste. Spont...

Moj je djed bio velik i jak kao div iz slikovnica. Trbuh mu je bio okrugao i napet kao bubanj, i kao mala sam voljela polagati glavu na njega, praveći se da je najudobniji jastuk. Pamtim da sam prve batine dobila od njega, ali i da me ljubio namjerno trljajući svoju bockavu bradu o moje obraze, sve dok me ne bi zabridjeli, a ja se počela mrštiti. Uvijek je fićukao po dvorištu i bez ikakvog bi povoda zapjevao neku staru narodnu pjesmu, kao da nema brige na svijetu koja bi njega morila. Tek što se pozdravio sa svojom dizel lokomotivom, sekiracija mu je pojela nekoć okrugli trbuh, a mama je, kad joj je doktor rekao: "Utroba mu je bila kao da je netko po njoj prosuo rižu", zauvijek mi ogadivši prosipanje riže na mladence, ispustila krikove kakve nikad ranije nisam čula. Nakon djedove smrti isključila je radio s kojeg su se vječito čule tamburice, i nikad ga više nije ponovno uključila. Život se nijemo nastavio, ali, iako se djedovog glasa više ni ne sjećam, još uvijek se, pri do...

Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još neko...

Prije točno dva dana, u četvrtak, u točno 11 sati i 24 minute, dok je Juraj na podu, kraj mene, cuclao svoju čarapu, a Franka ljubila svog plišanog Baby Sharka za laku noć, doživjela sam svoj treći veliki post rodiljni slom. Znate kako ide, prvi se dogodi ubrzo nakon dolaska iz bolnice, kad muž ode na posao i ostavi svoju ženicu, iako radosnu zbog prinove, ali još šokiranu od dripa i epiziotomije, samu s dvoje dječice. Kako ću ja to? Zašto Franka kaže "mama" milijun puta u minuti? Kad će napokon naučiti sama obrisati guzu? I zašto sad glumi da je mala beba, zar ne vidi da me braco treba i da sam stalno zauzeta s njim? Drugi se dogodi negdje sredinom rodiljnog, kad majčica shvati da je njen društveni život postao poprilično ograničen, da joj zidovi stana izgledaju predosadno, a da su djeca isisala svu životnu silu iz nje. Zar je ovo život? Kad ću ja moći popiti čašu vina? Kad ću ja moći ići u shopping (a mrzim shopping iz dubine duše)? Hoću li ikada imati pola sata u danu z...