Šljokičasta žena

Sinoć, u 00:12, izgubila sam i posljednji komadić trudničkih moći (odmah sam namazala i vrat, zlu ne trebalo, složila bi se Nora Ephron, vjerujem). Znam to jer sam oprala kosu i, nakon što sam je osušila fenom, na sivom podu kupaonice beživotno je ostalo ležati 2468 vlasi moje kose. Iskreno, radije bih da me, umjesto kose, napustilo majčinsko ludilo uzrokovano hormonalnim promjenama, ali dobro. Baš kad pomislim da sam u najboljoj formi za majčinstvo, hormoni me razuvjere. U istoj minuti sam sposobna gledati svoje novorođeno i plakati od sreće jer je tako sladak, ali i biti tužna jer više neću biti trudna. Mogu plakati jer više neću biti trudna, i mogu u istom trenu plakati jer imam dvoje djece koja me izluđuju. Svakog dana, cijelo dopodne činim sve moguće da ih oboje uspavam u isto vrijeme pa da popijem kavu ili bar skuham ručak u tišini, a onda se ostatak dana, dok spavaju, grizem jer sam najsebičnija osoba na svijetu. I još, k tome, k vragu, najsebičnija osoba koja voli piti kavu. N...

Ovog ljeta nismo išli na more. Iskreno, laknulo mi je što nismo - uostalom, more je precijenjeno. Ako si jednom živio uz morsku obalu, dnevni ritam koji uključuje pakiranje pola stana za plažu i lijeni povratak s plaže čine ti se dosadnima i napornima. Nemojte me krivo razumjeti, volim ja neke stvari koje se mogu raditi na morskom žalu (nisam čudovište), npr. čitati ili piti kavu, ali dolazak djeteta i tu je uživanciju pretvorio u slatku uspomenu. Nismo išli na more, ali odlučila sam se s ljetom pozdraviti na propisani način - knjigom o ljudima koji ljetuju. Ovu sam knjigu kupila na jednoj od akcija zato jer je na njoj pisalo da je bila bestseler New York Timesa, ali nije mi palo na pamet da je to bila samo zato jer su glavni akteri s Manhattana. Nema veze, mogu se i ja poistovjetiti s Njujorčanima - imam dvoje male djece (jedno može izgovoriti riječ 'mama' milijun puta u minuti, a drugo je već na četvrtom antibiotiku u svojih sedam tjedana života), jednog muža i hemeroid...

Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila. Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudes...

U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža. Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način h...

Mi, žene, čudna smo bića. Zadnji tjedni trudnoće nepodnošljivi su nam i svaka se normalna trudnica veseli kad ju liječnik zadrži u bolnici jer će se uskoro poroditi. Veselimo se tome unatoč boli i muci koja nas čeka. Jer, bar više neće biti tog velikog trbuha, moći ćemo obrijati noge i nalakirati nožne nokte i dobit ćemo svoje tijelo natrag - hm, recimo. I onda dođemo kući s naramkom punim bebe i žalosno pogledavamo svoj banana jastuk, jer više nam on ne treba za spavanje, onda se gladimo po trbuhu zaboravljajući da su u njemu samo organi, ali ne i beba, onda se odmičemo od štednjaka, osjećajući svoj nevidljivi trbuh baš poput fantomske boli koja ostane nakon što se izgubi jedan od udova. Sve se to dogodilo i meni. Osim te fizičke promjene, psihička promjena je ono što nas zaista ostavlja izbezumljenima. Očekujemo neki nevjerojatni i neviđeni val entuzijazma, ali drugo dijete nekako nije big deal kao prvo, i to je jednostavno tako. Ono je došlo drugo i mora se pomiriti s tim da je...

Šalila se sa mnom cimerica da se nada da ću izaći iz bolnice prije nego otpadne zadnja latica na ruži, kao u crtiću Ljepotica i zvijer, gledajući ovu moju jadnu ružu koju mi je muž donio pri prvoj posjeti, dalekog 2. kolovoza. Znam, običnom smrtniku to je samo desetak dana života, ali čovjeku kojemu je oduzeta sloboda - to je cijela vječnost. Dani nikada nisu prolazili sporije, a nervoza zbog iščekivanja nalaza, tuga zbog odvojenosti od oba djeteta, i od muža, i ljutnja zbog zaraze koja se mogla spriječiti boljom komunikacijom smješale su se u klupko emocija s kojim je teško izaći na kraj. A mislila sam, pogotovo nakon poroda, da imam visok prag boli. Pokušavam izvući nešto pozitivno iz ovog neverending boravka u bolnici... Hm, sam porod mi je pao u zaborav - radije bih da sam mogla par puta zaredom roditi, nego ovako poput duha (zvanog majka dojilja) tumarati bolnicom i čekati koju kap informacije o svom djetetu. Upoznala sam krasne žene - zahvaljujući Andreji i K...

Žena koja se u rodilištu nije niti jednom rasplakala, ništa nije napravila. Na ovom odjelu bolnice susreću se hormoni trudnoće s kaosom stvarnog svijeta i neizbježna je eksplozija emocija. Nekoga rasplače neljubazna sestra iz sobe za novorođenčad, nekoga rasplaču laboratorijski nalazi, a nekoga dokrajči mastitis.  Nekoliko seansi plakanja sam već odradila - plakala sam na ginekologiji, plakala sam na pedijatriji, plakala sam pod tušem i za vrijeme posjeta - pa sam hrabro (mo'š mislit'!) odlučila ovo vrijeme iščekivanja pretvoriti u me-alone-time u kojem ću misliti samo o sebi, o tome što ću sa sobom u narednih nekoliko mjeseci, jer, kad dođem kući, vremena za sebe neću imati. Istuširat ću se svaki dan. I oprat ću zube svaki dan. Dug je dan. Ljubit ću svog muža svaki dan. I kad budemo najumorniji. Možda ne dugo, ali strastveno. Kao kad smo bili uspaljeni klinci. Uspavljivat ću Franku kad god budem stigla. I pjevati joj More (Maestral), Anu (Prvi puta otkad pa...