Šljokičasta žena

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš. Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - ...

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora , gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!). Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući P...

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim? Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, š...

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svoje...

Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima). Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubi...

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke? William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti. "Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? K...

Deset dana je prošlo i sad bih ja nostalgično trebala uzdahnuti i izreći neki klišej kao što je "Sve što je lijepo, kratko traje", ali neću to učiniti. Kao prvo, ne vjerujem u tu konstataciju, jer neke zaista lijepe stvari traju vječno, a kao drugo, nema tog mjesta na kojem bi mi bilo ljepše nego kod kuće. Nedostaje mi moj krevet, moja kuhinja, moja perilica za suđe, moj balkon, moj suncokret koji je procvjetao netom prije našeg odlaska na put.  Napravili smo sve s popisa "Stvari koje se moraju učiniti na moru" - čitali ženske časopise i u skladu s njihovim preporukama štitili kožu od sunca, jeli puno sladoleda, pili puno kave, obilazili znamenitosti, pisali razglednice, nosili hrpu rekvizita na plažu, a bome smo se i okupali u moru. Uz sve to, preživjeli smo i Frankin morski režim (ne)spavanja, a i susreli se s divnim noćnim tantrumima koji su trajali i po nekoliko sati (zamislite scenu iz Egzorcista) - a najbolje od svega je što smo svakog trenutka u pos...