Šljokičasta žena

Kad dođu teški dan, kad odu svi jarani, when I am down and, oh my soul, so weary, ukratko - svaka 24 dana - uhvatim se za neku srcedrapajuću pjesmu i žmičem ju na repeatu dok me ne izbavi iz ponora PMS-a - ovih sam dana tako izlizala " Waves " Australca Deana Lewisa. Godišnjica mature, prehlada koju sam garant pokupila ljubeći šesnaestero ljudi iz djetinjstva i stihovi o divljoj mladosti koja nam nestade pred očima izmamiše mi šmrklje na nos odnosno suze na oči, a kad su se valovi umirili, ostala je Lewisova Australija, i ja sam joj se, potpuno bespomoćna, prepustila. Možda ste i čuli da su čupavci (engl. lamingtons) potekli iz Australije, da im je " Waltzing Matilda " neslužbena himna, da se ondje može naći Doru, Nemu, dinga ( čuvajte djecu !), klokane i vombate, da su Australci laid-back ljudi koji vole sport i prirodu, ali kladim se da - za razliku od prosječnog Australca - niste čuli za Neda Kellyja. Ned Kelly, slično kao Jovan Stanisavljević Čaruga, razbojnik f...

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Na samom ulazu u Muzej krapinski neandertalaca nalazi se ogroman hol u kojem se prikazuje film o nekoliko članova neandertalaca koji su živjeli podno Hušnjakova brda. Oni ne govore (iako izlošci u muzeju daju posjetiteljima do znanja da je neandertalac umio govoriti), ali odlikuje ih snalažljivost i briga za pleme - potomke poučavaju izradi oruđa, ozljeđene članove obitelji liječe, pokojne pokapaju. Njihova je privrženost dirljiva - posebno ako ste jutro prije dolaska u brežuljkasti krapinski kraj (jako neobičan nama, ravničarima) čitali roman "Nasljednici" britanskog nobelovca Williama Goldinga. Zagorje Muzej krapinskih neandertalaca Knjiga je to koja mi godinama stoji na polici (imala sam zadatak napisati osvrt na nju - ostala je moj jedini nedovršeni posao za Ziher.hr), ali koju sam odlučila uzeti tek uoči susreta s neandertalcima genijalnog (i zgodnog, moram dodati, posebno, 1899.)  Dragutina Gorjanovića Krambergera . "Između njega i vode ležalo je bukovo drvo, a on ...

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...