Ovih dana mislim na Hrvoja.
Hrvoje je moj stariji bratić i čudno je da odjednom mislim o njemu, jer nema ga već dvadeset i tri godine. Zapravo, duže ga nema nego što ga je bilo na ovom svijetu. Ovih dana nije me na njega sjetio ni datum (rođendane je slavio u svibnju, sestricu smrt dočekao u ožujku), a ni određeni događaj - tek filmovi koje volim, svakodnevna ja (volio bi me, kakva god da jesam), glad za pop kulturom koja me oblikuje, nadahnjuje, koja izoštrava moja osjetila i vještinu za prepoznavanje ljepote u svijetu.
Hrvoje je bio veliki filmofil - gotovo sve svoje najdraže filmove gledala sam s njim, u njegovoj kućnoj videoteci (po zidovima su bili filmski plakati, na policama VHS kazete). Obožavao je Scully, a ja Muldera. Voljela sam "Čahuru" i "Bezdan", koji su neprestano bili na TV programu, a on "Men in black". Neki od omiljenih filmova bili su nam i "Twister" i "Jurski park" - ukratko, otkad znam za sebe, istina je bila tu negdje, a ni Michael Crichton nije bio daleko. Zato, ovih dana, pustila sam Hrvoja da šeće mojim mislima, ne zanoseći se onim što nije bilo, nego se sjećajući svega što jest - čitajući Michaela Crichtona po prvi put.
Proučavajući lik i djelo Michaela Crictona shvatila sam da je sasvim logično da mi se nakon "Baskervilskog psa" čitao roman Michaela Crichtona, jer upravo je sir Arthur Conan Doyle jedan od Crichtonovih uzora - između ostalog, inspirirao ga je za vraćanje likova u život u nastavku "Jurskog parka". Na njega su utjecali i Jules Verne, Mark Twain i William Golding, a samog Crichtona nazivali su "ocem modernog techno-trilera". Iako je završio studij medicine na Harvardu, Crichton se odlučio baviti pisanjem kako romana tako i scenarija - zato, osim što mu dugujemo "Jurski park", dugujemo mu i "Hitnu službu". Njegova su se djela prodala u više od 200 milijuna primjeraka, a objavljuje romane čak i nakon smrti (2008.). "Erupciju" je uz pomoć Crichtonove supruge i rukopisa dovršio njegov kolega James Patterson, a ove godine je objavljen "A Murder in Hollywood", koji je Crichton napisao u u ranim danima svog stvaralaštva pod pseudonimom John Lange.
Iako se "Jurski park" smatra njegovim najvećim uspjehom, poželjela sam čitati roman čija mi filmska verzija nije poznata, roman "Sfera" (očito mi u djetinjstvu film nije bio dovoljno atraktivan). Iako je riječ o romanu iz 1987., "Sfera" je kod nas popularna bila devedesetih - 1994. je objavljen prijevod romana, a 1998. u kina je stigla spomenuta adaptacija romana u kojoj su glumili Dustin Hoffman, Samuel L. Jackson, Liev Schreiber i Sharon Stone. Obožavatelje romana (mnogi toliko vole "Sferu" da ju nazivaju Crichtonovim najboljim romanom) zanimalo je kako je ovaj psihološki triler uopće moguće adaptirati za filmsko platno, ali ostali su razočarani - film je bio flop na kino blagajnama, a fanovi Crichtona i danas mu se rugaju.
Roman započinje iz perspektive psihologa Normana Johnsona kojeg, pod izlikom avionske nesreće, vojni helikopter u tajnosti doprema usred Tihog oceana. Iako pretpostavlja da je ondje zbog preživjelih putnika komercijalnog zrakoplova, ubrzo saznajemo da je Norman ondje zbog pada svemirske letjelice, koja je pala na dno oceana prije tristo godina.
Stručnjak za grupnu dinamiku i anksioznost, Norman je vanzemaljsku najezdu do jučer smatrao "spekulativnom do apsurda", a sada stoji na čelu ekipe za bliski susret treće vrste. Uz Normana su u ekipi Beth, zoologinja, Ted, astrofizičar, Harry, matematičar i Arthur, morski biolog. Pozvani da bi ostvarili kontakt s vanzemaljskim bićima na dnu oceana, već samim pogledom na metalnosivu konstrukciju svemirskog broda zaključuju da je riječ o naprednoj tehonologiji, o slitini koja je čovjeku nepoznata. Međutim, boljim pregledom, pa i ulaskom u brod, posada otkriva iznenađujuć podatak - natpisi, navodno vanzemaljskog podrijetla, stari tristo godina, napisani su na suvremenom engleskom jeziku. Da citiram Mojmiru - Molim?
Vrlo brzo, leteća Mary Celeste iz budućnosti pokazat će se zagonetnijom nego se činilo - kad u napuštenom brodu pronađu srebrnu sferu ("I onda ugledali, ugniježdenu na ojastučenoj šapi jedne ruke, veliku, savršeno uglačani srebrnu sferu promjera otprilike deset metara. Na sferi nije bilo nikakvih ni oznaka ni detalja."), znanstvenofantastični triler metamorfirat će u psihološki triler. Jedan od članova Normanove ekipe pomnije će se upoznati sa sferom i više ništa neće biti isto.
"Noga mu je dodirnula meko, muljevito tlo. Osvrnuo se u tami. Stajao je pred habitatom. Ravno pred njim, stotinu metara daleko, bila je usijana pravokutna mreža. Barnes je već grabio krupnim korakom, nagnut protiv struje i gibajući se sporo poput čovjeka na Mjesecu.
"Zar to nije fantastično?"
"Ted, daj malo o'ladi", rekao je Harry. A Beth je rekla:
"Zapravo je čudno koliko tu ima malo života. Niste li opazili? Nijedne morske lepeze, nijednog puža, ni spužve, ni samotne ribe. Ništa osim pustog, smeđeg morskog dna. To je zacijelo jedna od onih mrtvih točaka Tihog ocena."
Ovaj page-turner pisan je jednostavnim stilom, dokumentaristički, dinamičnim ritmom. Dijalozi su uvjerljivi i doprinose karakterizaciji likova, a atmosfera je napeta i neprestano vam se čini da vam gori pod petama. S obzirom da je Crichton prije svega znanstvenik, u "Sferi" se poigrao idejom da izvanzemaljski život ne mora biti nalik ljudskom, kako često pretpostavljamo, ili smo bar pretpostavljali u devedesetima (u novom tisućljeću nikoga ne zanima vanzemaljski život). Kao dijete devedesetih, često sam maštala o nečemu većem od nas, od nečemu što bi se od nas razlikovalo, a u čemu bismo mogli pronaći saveznika, ili neprijatelja. Pomalo transcendentalno, bilo je u modi zamišljati susret čovjeka s drugim oblikom života. Michael Crichton u ovom je romanu otišao još dalje - zapitao se, što ako su naše misli moćnije nego što mislimo? Čitajući "Sferu", u mislima sam razgovarala s Hrvojem, uvjerena da bi se i njemu svidjela. Mogla nas je nadahnuti na filozofske rasprave, ali i na razmišljanje o tehnološkom napretku, na borbu s nemanima, s čudovištima iz mašte. Razgovarali bismo strastveno, kao da je riječ o najvažnijoj temi na svijetu, znajući - najgore noćne more ionako nisu plod fikcije, one se ostvaruju u našim životima, u našem gravitacijskom polju, daleko od filmskog platna.
"Beth: "Ja tu ne vidim nikakva razloga za strah.
Tina: "To je nepoznanica."
"Naravno", odgovorila je Beth, "ali nešto što je nepoznato ne mora biti ni opasno ni zastrašujuće. Ono će najvjerojatnije biti naprosto neobjašnjivo."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)