Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja prva: Pođimo najprije od sebe

Ono što mi posebno diže tlak ovih dana su ljudi koji nas na društvenim mrežama već teroriziraju svojim božićnim dekoracijama, neki su već i bor okitili, ljudi koji odbrojavaju dane do Božića, a koji će biti prvi u redu kad bude trebalo popljuvati Crkvu, duhovnu literaturu, zapravo, bilo koga tko je u svom srcu našao mjesta za Boga - tog istog Boga čije rođenje, naime, slavimo 25. prosinca.

Što takvima Božić uopće predstavlja? Čemu se nadaju? Poklonima ispod bora, ili će taj dan promijeniti nešto u njima? Vesele li se sarmi ili se doista raduju novom životu koji se rađa? Jesu li sretni u toj svojoj kontradiktornosti? Blagoslovljeni bili, uvijek me potaknu da preispitam samu sebe, jer i mene prečesto više privuče blještavilo ovog svijeta, nego ono što je uistinu bitno u mom životu. Čemu se ja uopće radujem, što ja očekujem od ovog došašća?

Došašće je za mene vrijeme potrage za mirom koji mi tijekom godine klizi iz ruku - jer samo u miru mogu čuti kojim putem dalje valja krenuti. Svake godine dočekam Božić s namjerom da iz korijena promijenim svoj život, a onda se već skupa s prvim visibama uljuljkam u svoj mlaki katolički lifestyle. Uskrs me nakratko oživi, opet molim s novim zanosom, međutim, do kraja ljeta već sam sjena od čovjeka. Pa tko još ljeti ide u crkvu, prevruće je! I onda s nestrpljenjem čekam da zahladi, da se inje pohvata po granama, da se dimnjaci zagriju, a ljudi se povuku u svoje domove, da se i ja povučem u kukuljicu svojih strahova, želja i očaja. I, poput leptira, poletim u neko novo, bolje sutra.


Ovih dana u ruke sam uzela Podsjetnik za dušu Stjepana Lica, čovjeka čije knjige su za mene poput malog hodočašća kojeg mogu doživjeti u svom domu. Ta mala knjižica govori o riječima Božjim koje smo toliko puta čuli da ih uzimamo zdravo za gotovo i kroz kratke poruke ohrabrenja podsjeća nas na njihovu snagu, budi u nama želju da ih iznova otkrijemo, da u njima pronađemo izgubljeni zanos.

Ovog došašća želim ispuniti obećanja koja sam dala na krštenju svoje djece, tome bih se htjela posvetiti. Ali, kako? Slaba sam, svakodnevno griješim, vičem na djecu, nervozna sam, uzdišem i dramatiziram, a djeca tako dobro prepoznaju nestrpljenje, nedosljednosti i laži. Nema kod njih muljanja i riječi bez djela. Zašto bi oni bili nježni prema drugima, ako ja nisam ni prema njima? Zašto bi svoj život gradili uz Božju pomoć, ako ja lakomisleno mislim da mi samoj ide sasvim dobro? Možda ne postojim na ovom svijetu da druge učim nečemu, možda mene drugi trebaju naučiti, jer samoj mi očito ne ide. Hm, možda me baš moja malena djeca mogu dovesti do starih priznanja i okajanja, do novih ganuća, ako se otvorim njihovom djetinjem?

Najljepši moment u knjižici mi je postavljanje pitanja - Za što živim? Odgovor na to pitanje mogao bi nas poštedjeti velikih muka. Doista, za što ja živim, živim li za sebe ili za neki viši cilj? Jesu li djeca zjenice mog oka ili sam često sebična? Iskorištavam li svaki trenutak da bih svoju djecu poljubila, zagrlila, rekla im da su moji, da su bitni ili jedva čekam da ih strpam u krevet pa da popijem kavu u tišini? Što im govorim o drugima? Jesam li utjeha i odmor svom mužu ili samo mislim da zaslužujem da to on meni bude? Gledam li na druge s prijekorom, uvjeravajući se da sam bolja od njih? Krivim li druge za svoje nestrpljenje i malovjernost? Osuđujem li momentalno ili najprije saslušam pozorno? Brinem li previše o stvarima nad kojima nemam kontrolu? Mislim da znam odgovore na ova pitanja. I mislim da ih se sramim.

Za svoju obitelj živim, tj., željela bih živjeti da bih voljela, i da bi ih naučila kako da oni vole, i ne bih trebala brinuti o drugima, niti se zamarati materijalnim stvarima. Zašto je tako teško svakodnevno biti strastveno uvjeren u tu malecku spoznaju? Valjda zato slavimo Božić - da nas podsjeća na rođenje malog djeteta, na sitnice koje mogu izrasti u nešto veličanstveno ako brižno o njima vodimo računa! Ako čuvam tu misao ljubomorno u svojim rukama, ako svoj život oblikujem prema njoj, može li baš ovaj Božić biti moj novi početak?

Možda može, a možda može biti i tvoj - ako poželiš svim srcem da to bude.


"Slušati znači pristati biti korito riječi, korito životu, korito zemlji i nebu. Po slušanju toliko toga dobroga može poteći kroz čovjeka. I, odjednom, toliko toga više nije važno. I toliko toga, istodobno, postaje bitno i hranjivo. Da, sav život se počinje mijenjati, ako čovjek i Boga i ljude - i sebe samog - sluša čitavim bićem."

"Vjera u Boga, vjernost Bogu, nužno podrazumijeva entuzijazam. Vjera i vjernost se kroz entuzijazam izriču, potvrđuju. Jer tko će troma srca Boga upoznati? Tko će troma srca Boga slijediti? Tko će troma srca ikoga k Bogu uputiti? Zaneseno srce, pak, čitavo živi u Bogu i nije ga moguće sputati udaljenostima, razboritostima i inim opravdanjima koja tako marno okradaju čovjeka. I, upravo po tome, zanesenom je srcu povjerena moć, služba uvođenja drugih u susret s Bogom. U entuzijazmu se očituju i ljudska odgovornost, i odaziv Bogu, i sreća zbog susreta koji trajno iznenađuje i preporađa. Da, samo je kroz entuzijazam moguće razgovijetno i uvjerljivi govoriti o Bogu, i živjeti s njim."

"Sve dok svojim svijetom prolazimo oborena pogleda, našoj će pozornosti promaknuti toliko toga što ovaj svijet čini ljudskim."

"Vratite zagrljaje životu, vratite sebe zagrljajima. Nemojte uskratiti svojoj duši, dušama voljenih, nijednu dimenziju. Nijedan izričaj ljubavi."

"Čovjek koji doživi svetost Božjeg hrama, znat će da je našao svoj dom. I iskusit će da je u sebi kod kuće. Da je u onima s kojima dijeli svoj život, kod kuće. Da je u ovom svijetu kod kuće. Da je kod kuće, jer je u Bogu. Jer živi s Bogom koji je našao razložnim, vrijednim da se utjelovi. Da izgradi svoj dom među ljudima i s ljudima. Vrata Božjeg hrama nikad se i nikome ne zatvaraju. Ne zatvaraju se, jer je Božje srce uvijek i svakome otvoreno. Imati hrabrosti za život u Božjemu hramu, prepoznavati Božji hram posvuda, znači imati hrabrosti za susret. Za svetost. Za život u punini."

Primjedbe

  1. Odlična pitanja za postaviti si. Možda je i meni vrijeme ovog Adventa...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

"Evelyn Waugh was a man"

"Nemamo ovu, ali imamo neke druge od te Evelyn", rekao je knjižničar. "Hm, a htjela sam baš tu...", uvrnula sam nosom i propustila priliku da poput kakve osječke Charlotte iz kultnog Coppolinog "Lost in Translation" kažem: " Evelyn Waugh was a man. " Naposljetku sam ipak izašla iz knjižnice s "tom drugom knjigom" - slavnim djelom Evelyna Waugha, "Povratkom u Brideshead", od kojeg valjda valja početi, prije nego uzmem u ruke "The Loved one", izraubanu knjigu koju mi je sestra donijela iz Londona skupa s britanskim biscuitsima (strogo sam joj zabranila kupovinu novih novcatih knjiga i poželjela knjiški suvenir koji je dirao neki anonimni Englez).  Za "Brideshead Revisited" prvi sam put čula u Gilmoreicama, u epizodi 16, sezone 6., naslovljenoj " Bridesmaids Revisited ". U toj epizodi, Logan dovodi Rory na sestrino vjenčanje, gdje na scenu stupaju visoko društvo i familija Huntzberger i all hell br...