Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja prva: Pođimo najprije od sebe

Ono što mi posebno diže tlak ovih dana su ljudi koji nas na društvenim mrežama već teroriziraju svojim božićnim dekoracijama, neki su već i bor okitili, ljudi koji odbrojavaju dane do Božića, a koji će biti prvi u redu kad bude trebalo popljuvati Crkvu, duhovnu literaturu, zapravo, bilo koga tko je u svom srcu našao mjesta za Boga - tog istog Boga čije rođenje, naime, slavimo 25. prosinca.

Što takvima Božić uopće predstavlja? Čemu se nadaju? Poklonima ispod bora, ili će taj dan promijeniti nešto u njima? Vesele li se sarmi ili se doista raduju novom životu koji se rađa? Jesu li sretni u toj svojoj kontradiktornosti? Blagoslovljeni bili, uvijek me potaknu da preispitam samu sebe, jer i mene prečesto više privuče blještavilo ovog svijeta, nego ono što je uistinu bitno u mom životu. Čemu se ja uopće radujem, što ja očekujem od ovog došašća?

Došašće je za mene vrijeme potrage za mirom koji mi tijekom godine klizi iz ruku - jer samo u miru mogu čuti kojim putem dalje valja krenuti. Svake godine dočekam Božić s namjerom da iz korijena promijenim svoj život, a onda se već skupa s prvim visibama uljuljkam u svoj mlaki katolički lifestyle. Uskrs me nakratko oživi, opet molim s novim zanosom, međutim, do kraja ljeta već sam sjena od čovjeka. Pa tko još ljeti ide u crkvu, prevruće je! I onda s nestrpljenjem čekam da zahladi, da se inje pohvata po granama, da se dimnjaci zagriju, a ljudi se povuku u svoje domove, da se i ja povučem u kukuljicu svojih strahova, želja i očaja. I, poput leptira, poletim u neko novo, bolje sutra.


Ovih dana u ruke sam uzela Podsjetnik za dušu Stjepana Lica, čovjeka čije knjige su za mene poput malog hodočašća kojeg mogu doživjeti u svom domu. Ta mala knjižica govori o riječima Božjim koje smo toliko puta čuli da ih uzimamo zdravo za gotovo i kroz kratke poruke ohrabrenja podsjeća nas na njihovu snagu, budi u nama želju da ih iznova otkrijemo, da u njima pronađemo izgubljeni zanos.

Ovog došašća želim ispuniti obećanja koja sam dala na krštenju svoje djece, tome bih se htjela posvetiti. Ali, kako? Slaba sam, svakodnevno griješim, vičem na djecu, nervozna sam, uzdišem i dramatiziram, a djeca tako dobro prepoznaju nestrpljenje, nedosljednosti i laži. Nema kod njih muljanja i riječi bez djela. Zašto bi oni bili nježni prema drugima, ako ja nisam ni prema njima? Zašto bi svoj život gradili uz Božju pomoć, ako ja lakomisleno mislim da mi samoj ide sasvim dobro? Možda ne postojim na ovom svijetu da druge učim nečemu, možda mene drugi trebaju naučiti, jer samoj mi očito ne ide. Hm, možda me baš moja malena djeca mogu dovesti do starih priznanja i okajanja, do novih ganuća, ako se otvorim njihovom djetinjem?

Najljepši moment u knjižici mi je postavljanje pitanja - Za što živim? Odgovor na to pitanje mogao bi nas poštedjeti velikih muka. Doista, za što ja živim, živim li za sebe ili za neki viši cilj? Jesu li djeca zjenice mog oka ili sam često sebična? Iskorištavam li svaki trenutak da bih svoju djecu poljubila, zagrlila, rekla im da su moji, da su bitni ili jedva čekam da ih strpam u krevet pa da popijem kavu u tišini? Što im govorim o drugima? Jesam li utjeha i odmor svom mužu ili samo mislim da zaslužujem da to on meni bude? Gledam li na druge s prijekorom, uvjeravajući se da sam bolja od njih? Krivim li druge za svoje nestrpljenje i malovjernost? Osuđujem li momentalno ili najprije saslušam pozorno? Brinem li previše o stvarima nad kojima nemam kontrolu? Mislim da znam odgovore na ova pitanja. I mislim da ih se sramim.

Za svoju obitelj živim, tj., željela bih živjeti da bih voljela, i da bi ih naučila kako da oni vole, i ne bih trebala brinuti o drugima, niti se zamarati materijalnim stvarima. Zašto je tako teško svakodnevno biti strastveno uvjeren u tu malecku spoznaju? Valjda zato slavimo Božić - da nas podsjeća na rođenje malog djeteta, na sitnice koje mogu izrasti u nešto veličanstveno ako brižno o njima vodimo računa! Ako čuvam tu misao ljubomorno u svojim rukama, ako svoj život oblikujem prema njoj, može li baš ovaj Božić biti moj novi početak?

Možda može, a možda može biti i tvoj - ako poželiš svim srcem da to bude.


"Slušati znači pristati biti korito riječi, korito životu, korito zemlji i nebu. Po slušanju toliko toga dobroga može poteći kroz čovjeka. I, odjednom, toliko toga više nije važno. I toliko toga, istodobno, postaje bitno i hranjivo. Da, sav život se počinje mijenjati, ako čovjek i Boga i ljude - i sebe samog - sluša čitavim bićem."

"Vjera u Boga, vjernost Bogu, nužno podrazumijeva entuzijazam. Vjera i vjernost se kroz entuzijazam izriču, potvrđuju. Jer tko će troma srca Boga upoznati? Tko će troma srca Boga slijediti? Tko će troma srca ikoga k Bogu uputiti? Zaneseno srce, pak, čitavo živi u Bogu i nije ga moguće sputati udaljenostima, razboritostima i inim opravdanjima koja tako marno okradaju čovjeka. I, upravo po tome, zanesenom je srcu povjerena moć, služba uvođenja drugih u susret s Bogom. U entuzijazmu se očituju i ljudska odgovornost, i odaziv Bogu, i sreća zbog susreta koji trajno iznenađuje i preporađa. Da, samo je kroz entuzijazam moguće razgovijetno i uvjerljivi govoriti o Bogu, i živjeti s njim."

"Sve dok svojim svijetom prolazimo oborena pogleda, našoj će pozornosti promaknuti toliko toga što ovaj svijet čini ljudskim."

"Vratite zagrljaje životu, vratite sebe zagrljajima. Nemojte uskratiti svojoj duši, dušama voljenih, nijednu dimenziju. Nijedan izričaj ljubavi."

"Čovjek koji doživi svetost Božjeg hrama, znat će da je našao svoj dom. I iskusit će da je u sebi kod kuće. Da je u onima s kojima dijeli svoj život, kod kuće. Da je u ovom svijetu kod kuće. Da je kod kuće, jer je u Bogu. Jer živi s Bogom koji je našao razložnim, vrijednim da se utjelovi. Da izgradi svoj dom među ljudima i s ljudima. Vrata Božjeg hrama nikad se i nikome ne zatvaraju. Ne zatvaraju se, jer je Božje srce uvijek i svakome otvoreno. Imati hrabrosti za život u Božjemu hramu, prepoznavati Božji hram posvuda, znači imati hrabrosti za susret. Za svetost. Za život u punini."

Primjedbe

  1. Odlična pitanja za postaviti si. Možda je i meni vrijeme ovog Adventa...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...