Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja četvrta: A biti majka znači konstantno moliti

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon službenih obilazaka-babinja, mame brzo svi zaborave, tj. zaborave da bi i mame voljele izaći iz stana, zaborave da bi i one voljele da ih netko dočeka s vrućom kavom (hvala, Ivana, to ti neću zaboraviti!). I zato je došla baka, da kuha kavu i da liječi moje psihoze, pa sam si pomislila - mame zaista nose mir. U teškoćama pomislim na Mariju, na sve što je ona morala ponijeti na svojim plećima, na sva zatvorena vrata koja je pobjedila, na sve što je njeno srce moralo izdržati - dok se ja žalim jer mi je dijete neposlušno, ili jer ne spava. Pomislim i na svoju mamu, koja je imala nas tri, i koja nije ni upola toliko kukala koliko ja kukam. Mame izdrže, i onda cijelog života u sebi nose spoznaju - jaka sam, moja me djeca trebaju, i mogu sve.

A onda mi sine - pa i ja sam mama! Smirujem li ja svoju djecu, jesam li ja čuvar mira u svojoj obitelji? Hm. Nope. Debelo nope. Ja sam često najživčaniji član našeg kućanstva.





 

Svakog dana odlučim - danas ću biti drugačija, za sve ću imati rješenje, bit ću svima na raspolaganju, pola dana ću crtati s Frankom, a pola ću se igrati s Jurom, bit ćemo nasmijani i neću niti pogledati na sat u iščekivanju vremena za spavanje. A onda Franka kmeči pola dana jer neće taj flomaster nego baš onaj koji se otkotrljao ispod kauča, jer za ručak hoće jesti lizalo, a ne meso i povrće, jer hoće ići kod Mateja igrati se svaki dan, jer zašto ne, jer neće spavati ako ja ne spavam kraj nje, uglavnom - sve prohtjeve i proteste izražava kmečanjem, kojeg je valjda preuzela od najmlađeg člana naše obitelji koji je odlučio ne spavati tijekom dana, jer previše zanimljivih događaja bi mogao propustiti. Njemu je upalilo, pa zašto ne bi i ona probala. I onda prolijem kavu, ručak zagori, rublje stoji oprano u perilici satima, a ja bih samo vikala - na djecu, na poštara, na Boga, na bilo koga tko mi se nađe na putu.


Žalila sam se tako i svećeniku na ispovijedi (jer ne smije pobjeći iz ispovijedaonice, valjda), da sam umorna i da ne pronalazim ni sekundu vremena za sebe, pa niti za molitvu, a i kad pronađem, preljuta sam da bih molila. Kimao je glavom i strpljivo slušao iako znam da se nikad nije našao u toj situaciji, pa mi rekao: "Tako stvari trenutno stoje, i normalno je da djeca imaju svu vašu pažnju, ali ni ne trebate moliti duge molitve - probajte svaku minutu sa svojom djecom gledati kao priliku za kratku molitvu." Ma čula sam ja već takve stvari, nije on otkrio ništa novoga, ali lijepo je kad te netko podsjeti na te male istine koje imaju toliku moć - promijeniti nečiji dan, nečiji tjedan, nečiji Božić, kad te netko podsjeti na ono što si znao odavno - da mir nosi malo dijete. Zato ja, kad god Franka razbije snježnu kuglu, kad god kmeči jer neće Zvončiće u izvedbi tamburaša, nego Zagrepčanki i dečkiju, kad pojede sve bombone za kućicu od medenjaka, kad god stane na kuglicu, kad god parkira nonu kraj mene na WC školjci, kad god namrvi nešto trenutak nakon što sam usisala, kad god vrišti jer ne želi mjehuriće na sebi dok se tušira, kad god u crkvi usred mise pjeva pjesmu o svjetlu (koja ide "Svjeklo, svjeklooooo, svjeklooo"), kad god kava ostane nepopijena, kad god ručak bude presoljen, kad god se royal icing prerano osuši, kad god braco Jura zakmeči jer je umoran pa ne može sisati, kad god mlijeko ne teče dovoljno brzo, kad god mu ne stane cijela šaka u usta (ultimativnu razlog za tragediju), kad god ga stavim u krevetić, a on se ne želi odvojiti od mene - ja kažem "Bože, pomozi", "Bože, hvala ti, još se nisam propila" i "Hvala ti na ovim zločestim čudima koja me toliko vole da ne mogu beze mene ni sekunde", zatvorim oči, uzdahnem, i ponadam se da će jednog dana moja djeca pronaći u meni mir koji ja danas očajnički tražim u njima.



 Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Primjedbe

  1. Bože, hvala ti što sam otkrila ovaj blog.
    Bože, hvala ti što si nam spojio puteve.
    Bože, hvala ti što mi je ova divna žena prijateljica :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam tu molitvu, izgovorim ju kad god pomislim na tebe :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...