Preskoči na glavni sadržaj

How to dismantle a baby bomb

Općepoznata činjenica je da veliki vođe i genijalci nikada nisu vrijeme uzalud trošili precijenjenom stvari kao što je san - oni bi odspavali tri, četiri sata i nastavili smišljati na koji način bi mogli promjeniti svijet. Eh, pa slabi ste vi igrači, moja djevojčica spava još kraće! Njena lijepa glavica (nedavno je otkrila da ima glavu pa ju stalno pipka kao da provjerava je li još ondje) stalno je zaposlena mislima i sve što ima veze sa spavanjem njoj predstavlja dangubu. Nitko ne zna što joj je u spavanju toliko odbojno da odbija spavati po danu, a po noći se budi svakih sat vremena (svaki puni sat, kao mala budilica!), ali ja pretpostavljam da joj je njena mama toliko kul i zabavna da ju želi u potpunosti lišiti sna pa da se mogu po cijeli dan, i noć, igrati, pjevati i glupirati.





Zanimljivo, iako joj je spavanje u krevetiću zadnje na popisu želja, Franka uvijek zaspi kad se zakotrljaju njena kolica, što je razlog zašto nas dvije šećemo po Osijeku satima. Nisam sigurna daje li mi time podršku za mršavljenje ili želi da vidim sve lijepe kutke koje Osijek nudi, ali moja je beba poput bombe u Brzini - dok sam ja Sandra Bullock koja, umjesto autobusa, vozi dječja kolica - jer, čim ja usporim ili, ne daj, Bože, zastanem, ona otvara oči. Tako je i ova kava, umjesto da se u njoj uživa u miru na središnjem trgu, završila po dječjim kolicima usred neravnih osječkih ulica (da, ne definitivno ne mogu voziti kolica i držati coffee to go u ruci). 


Nikad ne podcjenjujte mame, one su najkreativnija bića na planeti, i nema što nećemo raditi za dobrobit svog djeteta. Ponekad su to lude stvari (jer smo i same lude od neispavanosti)! Samo, daj Bože da je vozikanje do iznemoglosti i nunanje u gluho doba noći najgore što me čeka...što li ću tek kad na red dođe odvikavanje od pelena!


Ovako nakratko složim stvarčice dok Franka spava i kradem dragocjene trenutke uz knjigu (u kojoj su glavni likovi Elsa i Ana, što me uvijek nasmije), film (jedino smo Inside out uspjeli pogledati u njenoj prisutnosti - gleda u Joy i Sadness kao začarana - divan je!) ili peckarenje (recept!) nakon kojeg se zaklinjem da idem na dijetu. Od sutra!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...