Preskoči na glavni sadržaj

Ove godine ću...

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, a kako ga učiniti još depresivnijim, pitate se? Pa, opteretite si život novogodišnjim odlukama! Pozdrav svima koji vole Bridget Jones i njene odluke u stilu "krenuti u teretanu", ali ove godine odlučila sam (prva odluka) da ću si postaviti ostvarive ciljeve. Iako me još žulja nekoliko kilograma sakupljenih u trudnoći i garderoba mi je neupotrebljiva, ne mogu si obećati da ću se odreći kolača ili da neću jesti čokolino u tri sata ujutro jer, kako sad stvari stoje, sretna sam kad god stignem nešto ubaciti u kljun, i uopće neću pri tome biti izbirljiva!


PITI VODU
Inače mi senzor za žeđ baš ne funkcionira sjajno, a zbog njega sam umalo i izgubila mlijeko - što sam shvatila tek nakon što je vjerna korisnica moje mljekare šizila par dana! Jedno od važnijih ključeva za uspješno dojenje je piti puno vode! A neće škoditi niti onima koji ne doje!


PROČITATI PAR KNJIGA
Ranijih godina čitala sam minimalno pedesetak knjiga godišnje, uz faks, uz posao, ma čitala sam čak i uz učenje za pravosudni ispit. Međutim, sada, knjigu nisam pročitala mjesec dana - jer, nema spavanja, nema ni čitanja, očito. Ovaj mjesec moj book club sastanak će posvetiti knjigama koje su se čitale kroz cijelu prošlu godinu - jedva se uspjevam prisjetiti nekih knjiga koje bi im bile interesantne, budući da sam ipak većinom čitala o trudnoći, porodu i bebama! Lakše od prisjećanja mi je zasigurno oblikovanje popisa knjiga koje tek želim pročitati (i kupiti) ove godine - Dora i minotaur, Minijaturistica, Idi, postavi stražara, Djevojka u vlaku, Drukcija od drugih Lene Dunham, Soba, novu knjigu pape Franje, Popis mojih želja...


UŽIVATI U SVAKOM TRENUTKU
Vrijeme doista leti i moja djevojčica odrasta. Već smo razvile zavidnu komunikaciju vriskovima i smijehom, a pedijatrica mi je rekla da se moje zlato budi svakih sat vremena jer se po danu lijepo družimo pa joj to nedostaje po noći. Ovo će biti velika godina za nju, a i za nas - puno buđenja uz smijeh i poljupce, prve riječi, prvi koraci, prvi rođendan! Jedva čekam odvesti je u našički park, pokazati joj more, napraviti joj prvu tortu... Znam, neću se ni okrenuti, a ona će biti prekul i mama će joj strašno ići na živce, a ja ću čeznuti za Gilmore-girls-momentima.


PRESTATI RABITI DNEVNE ULOŠKE
Budimo realni, nama, ženama, uvijek neki vrag curka tamo dolje, pa ne čudi da smo postale ovisne o dnevnim ulošcima. Ma k vragu, postale smo preopterećene tjelesnim tekućinama - na tržištu postoje ulošci za cipele, jastučići za dojke, pa čak i ulošci za pazuh! Ipak, za razliku od navedenih, upravo dnevni ulošci odgovorni su za infekcije i vrijeme je da kažemo Ne! ulošcima, ili se barem prebacimo na platnene i tako vratimo stotinjak godina u prošlost - znale su bake što valja!


BITI NEUSTRAŠIVA I VRATITI SE NA POSAO
Vjerujem da se mnoge mame pribojavaju povratka na posao, pogotovo u mojoj branši - godinu dana dugo je razdoblje, dovoljno dugo da se svi zakoni promijene iz korijena. Kao da to nije dovoljno, morat ću bebačicu poslati u jaslice i iskordinirati posao i obitelj - uf!


POSJETITI ŠIBENIK
Obožavam naš stan, obožavam naš kvart, veselim se svemu što ćemo doživjeti u ovom gradu, ali još uvijek se ne mogu otarasiti Šibenika - neprestano sanjam da se moram vratiti ondje! Usprkos noćnim morama, ima nešto u tom gradu što mi i nedostaje - nekoliko dragih ljudi koje bih voljela vidjeti i zagrliti. Nadam se da ću imati priliku popiti kavu u Docu i kupati se na Banju ovog ljeta!


UREDITI DJEČJU SOBICU
Skupljam slikice i igračke i sanjarim o sobici - ne za bebicu, nego za djevojčicu. Želim da bude vesela, šarena i topla, da bude mjesto gdje će Franka sanjariti, igrati se, učiti, odrasti, a, jednog dana, i primiti na smještaj bracu ili seku.

OTIĆI S MUŽEM U KINO ILI NA FERRAGOSTO JAM
Bojala sam se da će dijete drastično promijeniti moj odnos s mužem, kao što to biva s mnogim mamama i tatama, pogotovo u slučajevima kad mame deportiraju tate iz bračnog kreveta i u njega smjeste bebicu, no, iako se naš svijet vrti oko male zloćke, mi još uspjevamo pronaći vrijeme jedno za drugo. Nadam se da će tako ostati i ove godine!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...