Preskoči na glavni sadržaj

Ove godine ću...

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, a kako ga učiniti još depresivnijim, pitate se? Pa, opteretite si život novogodišnjim odlukama! Pozdrav svima koji vole Bridget Jones i njene odluke u stilu "krenuti u teretanu", ali ove godine odlučila sam (prva odluka) da ću si postaviti ostvarive ciljeve. Iako me još žulja nekoliko kilograma sakupljenih u trudnoći i garderoba mi je neupotrebljiva, ne mogu si obećati da ću se odreći kolača ili da neću jesti čokolino u tri sata ujutro jer, kako sad stvari stoje, sretna sam kad god stignem nešto ubaciti u kljun, i uopće neću pri tome biti izbirljiva!


PITI VODU
Inače mi senzor za žeđ baš ne funkcionira sjajno, a zbog njega sam umalo i izgubila mlijeko - što sam shvatila tek nakon što je vjerna korisnica moje mljekare šizila par dana! Jedno od važnijih ključeva za uspješno dojenje je piti puno vode! A neće škoditi niti onima koji ne doje!


PROČITATI PAR KNJIGA
Ranijih godina čitala sam minimalno pedesetak knjiga godišnje, uz faks, uz posao, ma čitala sam čak i uz učenje za pravosudni ispit. Međutim, sada, knjigu nisam pročitala mjesec dana - jer, nema spavanja, nema ni čitanja, očito. Ovaj mjesec moj book club sastanak će posvetiti knjigama koje su se čitale kroz cijelu prošlu godinu - jedva se uspjevam prisjetiti nekih knjiga koje bi im bile interesantne, budući da sam ipak većinom čitala o trudnoći, porodu i bebama! Lakše od prisjećanja mi je zasigurno oblikovanje popisa knjiga koje tek želim pročitati (i kupiti) ove godine - Dora i minotaur, Minijaturistica, Idi, postavi stražara, Djevojka u vlaku, Drukcija od drugih Lene Dunham, Soba, novu knjigu pape Franje, Popis mojih želja...


UŽIVATI U SVAKOM TRENUTKU
Vrijeme doista leti i moja djevojčica odrasta. Već smo razvile zavidnu komunikaciju vriskovima i smijehom, a pedijatrica mi je rekla da se moje zlato budi svakih sat vremena jer se po danu lijepo družimo pa joj to nedostaje po noći. Ovo će biti velika godina za nju, a i za nas - puno buđenja uz smijeh i poljupce, prve riječi, prvi koraci, prvi rođendan! Jedva čekam odvesti je u našički park, pokazati joj more, napraviti joj prvu tortu... Znam, neću se ni okrenuti, a ona će biti prekul i mama će joj strašno ići na živce, a ja ću čeznuti za Gilmore-girls-momentima.


PRESTATI RABITI DNEVNE ULOŠKE
Budimo realni, nama, ženama, uvijek neki vrag curka tamo dolje, pa ne čudi da smo postale ovisne o dnevnim ulošcima. Ma k vragu, postale smo preopterećene tjelesnim tekućinama - na tržištu postoje ulošci za cipele, jastučići za dojke, pa čak i ulošci za pazuh! Ipak, za razliku od navedenih, upravo dnevni ulošci odgovorni su za infekcije i vrijeme je da kažemo Ne! ulošcima, ili se barem prebacimo na platnene i tako vratimo stotinjak godina u prošlost - znale su bake što valja!


BITI NEUSTRAŠIVA I VRATITI SE NA POSAO
Vjerujem da se mnoge mame pribojavaju povratka na posao, pogotovo u mojoj branši - godinu dana dugo je razdoblje, dovoljno dugo da se svi zakoni promijene iz korijena. Kao da to nije dovoljno, morat ću bebačicu poslati u jaslice i iskordinirati posao i obitelj - uf!


POSJETITI ŠIBENIK
Obožavam naš stan, obožavam naš kvart, veselim se svemu što ćemo doživjeti u ovom gradu, ali još uvijek se ne mogu otarasiti Šibenika - neprestano sanjam da se moram vratiti ondje! Usprkos noćnim morama, ima nešto u tom gradu što mi i nedostaje - nekoliko dragih ljudi koje bih voljela vidjeti i zagrliti. Nadam se da ću imati priliku popiti kavu u Docu i kupati se na Banju ovog ljeta!


UREDITI DJEČJU SOBICU
Skupljam slikice i igračke i sanjarim o sobici - ne za bebicu, nego za djevojčicu. Želim da bude vesela, šarena i topla, da bude mjesto gdje će Franka sanjariti, igrati se, učiti, odrasti, a, jednog dana, i primiti na smještaj bracu ili seku.

OTIĆI S MUŽEM U KINO ILI NA FERRAGOSTO JAM
Bojala sam se da će dijete drastično promijeniti moj odnos s mužem, kao što to biva s mnogim mamama i tatama, pogotovo u slučajevima kad mame deportiraju tate iz bračnog kreveta i u njega smjeste bebicu, no, iako se naš svijet vrti oko male zloćke, mi još uspjevamo pronaći vrijeme jedno za drugo. Nadam se da će tako ostati i ove godine!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...