Preskoči na glavni sadržaj

Ove godine ću...

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, a kako ga učiniti još depresivnijim, pitate se? Pa, opteretite si život novogodišnjim odlukama! Pozdrav svima koji vole Bridget Jones i njene odluke u stilu "krenuti u teretanu", ali ove godine odlučila sam (prva odluka) da ću si postaviti ostvarive ciljeve. Iako me još žulja nekoliko kilograma sakupljenih u trudnoći i garderoba mi je neupotrebljiva, ne mogu si obećati da ću se odreći kolača ili da neću jesti čokolino u tri sata ujutro jer, kako sad stvari stoje, sretna sam kad god stignem nešto ubaciti u kljun, i uopće neću pri tome biti izbirljiva!


PITI VODU
Inače mi senzor za žeđ baš ne funkcionira sjajno, a zbog njega sam umalo i izgubila mlijeko - što sam shvatila tek nakon što je vjerna korisnica moje mljekare šizila par dana! Jedno od važnijih ključeva za uspješno dojenje je piti puno vode! A neće škoditi niti onima koji ne doje!


PROČITATI PAR KNJIGA
Ranijih godina čitala sam minimalno pedesetak knjiga godišnje, uz faks, uz posao, ma čitala sam čak i uz učenje za pravosudni ispit. Međutim, sada, knjigu nisam pročitala mjesec dana - jer, nema spavanja, nema ni čitanja, očito. Ovaj mjesec moj book club sastanak će posvetiti knjigama koje su se čitale kroz cijelu prošlu godinu - jedva se uspjevam prisjetiti nekih knjiga koje bi im bile interesantne, budući da sam ipak većinom čitala o trudnoći, porodu i bebama! Lakše od prisjećanja mi je zasigurno oblikovanje popisa knjiga koje tek želim pročitati (i kupiti) ove godine - Dora i minotaur, Minijaturistica, Idi, postavi stražara, Djevojka u vlaku, Drukcija od drugih Lene Dunham, Soba, novu knjigu pape Franje, Popis mojih želja...


UŽIVATI U SVAKOM TRENUTKU
Vrijeme doista leti i moja djevojčica odrasta. Već smo razvile zavidnu komunikaciju vriskovima i smijehom, a pedijatrica mi je rekla da se moje zlato budi svakih sat vremena jer se po danu lijepo družimo pa joj to nedostaje po noći. Ovo će biti velika godina za nju, a i za nas - puno buđenja uz smijeh i poljupce, prve riječi, prvi koraci, prvi rođendan! Jedva čekam odvesti je u našički park, pokazati joj more, napraviti joj prvu tortu... Znam, neću se ni okrenuti, a ona će biti prekul i mama će joj strašno ići na živce, a ja ću čeznuti za Gilmore-girls-momentima.


PRESTATI RABITI DNEVNE ULOŠKE
Budimo realni, nama, ženama, uvijek neki vrag curka tamo dolje, pa ne čudi da smo postale ovisne o dnevnim ulošcima. Ma k vragu, postale smo preopterećene tjelesnim tekućinama - na tržištu postoje ulošci za cipele, jastučići za dojke, pa čak i ulošci za pazuh! Ipak, za razliku od navedenih, upravo dnevni ulošci odgovorni su za infekcije i vrijeme je da kažemo Ne! ulošcima, ili se barem prebacimo na platnene i tako vratimo stotinjak godina u prošlost - znale su bake što valja!


BITI NEUSTRAŠIVA I VRATITI SE NA POSAO
Vjerujem da se mnoge mame pribojavaju povratka na posao, pogotovo u mojoj branši - godinu dana dugo je razdoblje, dovoljno dugo da se svi zakoni promijene iz korijena. Kao da to nije dovoljno, morat ću bebačicu poslati u jaslice i iskordinirati posao i obitelj - uf!


POSJETITI ŠIBENIK
Obožavam naš stan, obožavam naš kvart, veselim se svemu što ćemo doživjeti u ovom gradu, ali još uvijek se ne mogu otarasiti Šibenika - neprestano sanjam da se moram vratiti ondje! Usprkos noćnim morama, ima nešto u tom gradu što mi i nedostaje - nekoliko dragih ljudi koje bih voljela vidjeti i zagrliti. Nadam se da ću imati priliku popiti kavu u Docu i kupati se na Banju ovog ljeta!


UREDITI DJEČJU SOBICU
Skupljam slikice i igračke i sanjarim o sobici - ne za bebicu, nego za djevojčicu. Želim da bude vesela, šarena i topla, da bude mjesto gdje će Franka sanjariti, igrati se, učiti, odrasti, a, jednog dana, i primiti na smještaj bracu ili seku.

OTIĆI S MUŽEM U KINO ILI NA FERRAGOSTO JAM
Bojala sam se da će dijete drastično promijeniti moj odnos s mužem, kao što to biva s mnogim mamama i tatama, pogotovo u slučajevima kad mame deportiraju tate iz bračnog kreveta i u njega smjeste bebicu, no, iako se naš svijet vrti oko male zloćke, mi još uspjevamo pronaći vrijeme jedno za drugo. Nadam se da će tako ostati i ove godine!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e