Šljokičasta žena

Kad zapada snijeg i čujem lopatanje naše susjede Višnje, prvo mi na pamet padne Mato Lovrak i Vlak u snijegu. Naučio me gospon Lovrak važnim životnim lekcijama - da svaka zajednica treba poštenog i organiziranog vođu, e, da, to mi se svidjelo odmah, i da pošteni i pametni vođa ni za živu glavu ne smije na izborima glasovati sam za sebe, inače gubi kredibilitet i do kraja života će ga svi ismijavati zbog njegovog nepoštenja i oholosti (valjda naši političari nisu čitali školsku lektiru). Da, uvijek se nešto pametno moglo naučiti od gospodina učitelja pa sam posegnula za jednom od njegovih knjiga koje čame na maminoj polici, odmah kraj Andrijinog Djalskog , djedove Heidi i maminih romana Janka Matka. I Lovrakove knjige imaju priču - jer njihova prijašnja vlasnica mamina je tetka koja se, usprkos dobrom vladanju u školi, udala sa sedamnaest godina (otac joj mor'o potpisat', a bez mame je ostala s dvanaest godina), i koju je, trudnu i premladu, muž ostavio i pobjegao u Njemačku, ...

"Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem", čuli ste sigurno tu rečenicu. Pripisuju je svetom Franji, a proslavili su je Anonimni alkoholičari. Sjetim je se često, i sve češće...  Naime, ja vam nisam go with the flow žena , no siree ! Ono, fleksibilna sam dokle god je sve baš onako kako sam ja zamislila. Novim situacijama opirat ću se dok ih ne preokrenem za najmanje 180 stupnjeva, a s novim ljudima cerekat ću se blesavo i nitko me nikad neće shvatiti ozbiljno. Rob sam rutine - volim svako jutro popiti kavu prije nego se svi probude, volim gledati Fixer upper (Joanna Gaines mi je nova girl crush, sorry , Lily Collins!) iako me Franka čitavo vrijeme ispituje mogu li prebaciti na Baby shark, volim ujutro namjestiti krevete i isprazniti suđericu, volim pronaći novi recept za kolače i nije mi žao da cijela kuhinja bude dobrano pobrašnjena jer mi Franka pomaže...

Siječanj je mjesec inventura pa sam i ja prionula jednoj - inventuri bloga u posljednje dvije godine, otkad sam posljednji put popisala knjige koje sam čitala i o kojima sam pisala - u obliku godišnjeg čitalačkog izazova - The Glitter Girl's Reading Challenge . I bila je to prava walk down the memory lane za mene jer u posljednje dvije godine pisala sam o svemu i svačemu, ali nisu samo knjige ostavile trag na meni, nego i mnoge zgode i nezgode koje sam, hotimice, zabilježila u svojim recenzijama. Sve moje faze, svi moji loši i dobri dani bili su protkani dječjim smijehom, ljubavlju, kolačima, ali i pisanom riječi - i tek čitajući stare postove shvaćam what a difference a year makes . 2017. godina bila je čitalački vrlo plodna za mene, a bila sam i ja plodna pa sam 2018. provela sa zakonima na svom velikom trudničkom trbuhu, što se odrazilo na moje book loverske zapise, nemojte zamjeriti. Neke sam stvari već zaboravila, i zato me čitanje starih postova baš razveselilo, i još jed...

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to! Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i re...

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon služben...

Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseud...

Djeca su naše najveće blago, ali prije nego ih poželite imati, imajte na umu: djeca će promijeniti vaš partnerski odnos. Govorili su mi, nisam slušala. Čitala sam o tome, i nisam vjerovala. Ne, mi ćemo se i dalje ludo voljeti, bila sam sigurna. Ako smo sve ovo do sada prošli, ako smo opstali četrnaest godina prije dolaska naše Franke na svijet - nema toga što će nas zaustaviti, bila sam nepokolebljiva. Volimo se mi i dalje, i gledamo u istom pravcu, i želimo ostariti zajedno, yada, yada, yada, ali dogodio se život - ne mislimo više jedno na drugo svake sekunde u danu. Sada dan provodim s dvoje male djece, kuham, spremam, planiram, organiziram, brišem guze, punim suđericu, praznim sušilicu...ovo kao da je krenulo u smjeru "mješam malter, motam žicu", ali razumijete što želim reći. On se nastoji dokazati u privatnoj tvrtki, često radi prekovremeno, obavlja sve obiteljske stvari po gradu, odlazi u kupnju namirnica, i dok ja navečer pročitam Franki priču za laku noć, i ležim kra...