Šljokičasta žena

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu! Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se. Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan...

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme. Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domje...

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s lij...

Svake godine sve ranije izlozi u trgovačkim centrima počnu sličiti prizorima iz hollywoodskih filmova na temu Božića, a pod njihovim utjecajem, i ljudi počinju sve ranije kiti svoje domove. Svi već u studenom pale lampice, u svaki kut sobe stavljaju svijećice, jelene, pahuljice i slične artikle, a već početkom adventa imaju okićene borove pred kojima stišću božićne šalice s toplim napicima. Čini mi se tužnim da ljudi svake godine sve više očajnički žele svjetlo u svom domu, da žele blještavilo koje će ih zasljepiti, da zaborave sve probleme. No, mogu li im božićna svjetla zaista pružiti ono što im nedostaje? Kraj je godine i svi sanjamo o novom početku, o novim uspjesima, novim slatkim iznenađenjima, o novim pobjedama, ali kao da zaboravljamo da nije ni ova godina bila loša. Što god da ste tijekom posljednjih tristopedeset dana doživjeli (a vjerujem da ste imali i teških dana), zasigurno je bilo i dana kad ste se smijali sebi u bradu, dana kada ste nekoga poljubili, kad ste neko...

Kad sam bila dijete, svaka je kuća imala jedan veliki ormar, znate, onaj najveći, u kojem su zimski kaputi čamili cijele godine, čekajući da ponovno postanu poželjni. Naš ormar s kaputima bio je prvotno u sobi na katu, koja je tek kasnije službeno postala soba moje najmlađe sestre (koja ju je, btw, obojila u ludo crvenu boju), i u kojoj sam se znala sakriti i prebirati po kaputima, a najviše sam voljela mamin dugi kaput boje devine kože ili kako se već ta boja zove, po naški - camel. Zavlačila sam se u ormar i stajala u mraku, ne znajući da nije pametno zatvarati se u stari ormar, i nadajući se da će stražnja stranica tog prašnjavog ormara nestati pod mojim prstima i da ću se naći u čarobnoj Narniji. Ne znam znaju li današnja djeca za Narniju niti je li im ona jedno od omiljenih odredišta, ali svako dijete devedesetih htjelo je u bundi zalutati kod gospodina Fauna, popiti čaj kod dabrova i boriti se protiv zločeste kraljice u Aslanovo ime. Svi smo se zarekli - ako ikada budemo imali k...

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, ...