Šljokičasta žena

Otkad se Franka rodila, odvojene smo bile samo nepuna tri dana (jer je to bio jedini način da malu sisavicu odviknemo cold turkey od sisanja), što će reći da smo šestočetrdesetak nerazdvojne. Nemam običaj ostaviti je drugome na čuvanje, čak ni kad mi je imunitetni sustav totalno shut down, a baka servis koristimo na sat ili dva, kad imamo neku obvezu koja ne uključuje djecu. Tako da je ostavljanje Franke u bakinim rukama i odlazak u posjet sestri u Lipik, i to onaj pravi izletnički posjet (čitaj: ja sam vam ona osoba koja zastane kod svake poučne table, koja fotografira, zapisuje i bilježi svaku sitnicu), za nas bio doživljaj kakav se ne pamti! Pjevanje uz radio sa suvozačevog sjedala (that's right! - I autosjedalicu smo utrapili baki) i ometanje muža koji vozi - vikend je dobro započeo! U Lipiku smo prvo posjetili Državnu ergelu Lipicanaca koja je prije deset godina obnovljena, nakon Domovinskog rata u kojem su konji ubijeni i odvedeni u Srbiju (ovaj vikend slavit će se...

Možda to nisam spominjala često na blogu, ali kao srednjoškolka bila sam opsjednuta hipi kulturom. Slušala sam Simona i Garfunkla, htjela sam svirati gitaru kao Joan Baez, učila sam o Woodstocku i bezuspješno pokušavala pročitati Keruackov Na cesti. Nosila sam zvonarice i lanene košulje sa širokim rukavima. Bože, zašto me mama takvu puštala u školu, sad se pitam. No, onda sam mislila da sve svoje interese moram otvoreno pokazati svijetu, da i moj stil odijevanja mora govoriti jednako glasno kao i moja usta. Nije da sam u svojoj okolini bila shvaćena ili da se itko trudio razumjeti zašto me, pobogu, zanimaju hipiji kad u biti predstavljam njihovu čistu suprotnost. OK, bila sam pacifist, i vjerovala sam da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da svi trebamo uživati jednaka prava i jednake blagodati naše planete. I vjerovala sam da jedan čovjek može napraviti revoluciju – onu pozitivnu, onu koja će promijeniti svijet na bolje. Ne znam, valjda sam im se divila zbog slobode koju su predstavl...

Svaki put kad u svijetu netko izrekne rečenicu "Muškarci su najbolji kuhari", sve mame preokrenu očima znajući da je jasna stvar - jedno je kuhati za fancy klijentelu i za to biti plaćen, a sasvim je druga vrsta umjetnosti kuhati za najprofinjenija nepca na svijetu - za nepca djece. Svi smo mi uvjereni da baš naša mama najbolje kuha, ali da bismo došli do toga uvjerenja, prošle su godine i godine, a mama je bezbroj puta očajavala u kuhinji isprobavajući najkreativnije recepte, sve kako bi nama udovoljila. Danas sam ja mama i pišem ovaj post za drage mamice koje zalutaju na ovaj blog, a koje i same imaju djecu koja, kako se nekada čini, radije jedu pijesak, nego mamin ručak. Moja Franka je gurman, voli jesti, ali ne sve i ne bilo kako. Za razliku od druge normalne djece, ona obožava povrće - mrkvu, špinat, blitvu, tikvice, ciklu, šparoge, a od voća voli samo naranče i jabuke, drugo voće ne voli ni vidjeti. Kad joj dam bananu u ruku, ona napravi facu kao da sam...

Odrasla sam žena. Muž i dijete mi spavaju u susjednoj sobi, a ja slušam Husker Du sa slušalicama na ušima. Nije to glazba koja se sluša prije spavanja, to je više glazba na koju se skače po sobi. U gaćama, s raspuštenom kosom, s knjigama i bilježnicama razbacanim po podu tinejdžerske sobe. Što se, pobogu, onda meni dogodilo da na prstima hodam po dnevnoj sobi u srijedu u 11 sati uvečer i mlatim glavom poput razularenog klinca na punk koncertu, pitate se? Dogodio mi se blast from the past - i to glazbeni. Trebalo mi je desetak dana da odslušam tih nesretnih trinaest kazeta koje je Hannah Baker snimila prije nego si je prerezala žile u kadi - Hannah Baker kojoj te kazete ne predstavljaju ono što su predstavljale mojoj generaciji, i svima koji su došli prije nas. Nije Hannah Baker čamila kraj kazića ili glazbene linije i čekala da na radiju puste njenu stvar pa da stisne tipku rec baš u pravo vrijeme, nije se ona nadala da radijski DJ neće usred pjesme pustiti neki glupi jingl...

Ponekad su neke knjige toliko razvikane, po njima je snimljeno toliko ekranizacija, da mi se čini kao da sam knjigu pročitala. Zato posebno uživam u trenutku kad u ruke uzmem knjigu o kojoj ništa ne znam i glede koje nemam nikakvih očekivanja. Posljednja knjiga koja me iznenadila je Smrt u Veneciji Thomasa Manna - njemačkog nobelovca i virtuoza simbolizma koji je pisao početkom 20. stoljeća.  Zvuči grozno, smrt u Veneciji. Ta sama pomisao na Veneciju koja naočigled trune i propada u prljavu vodu mi uzrokuje panični napad. Čini se kao da su svi klasici brutalno depresivni - psihoze, pedofilija, smrt - uvijek su inspiracija književnicima Mannnovog kalibra. Ipak, baš kao svi klasici koje čitamo na book clubu, i ona me oduševila, a to nisam uopće očekivala. Naime, tema nije spektakularna - glavni lik je pisac koji pati od blokade i koji ima neutaživu želju za putovanjem. Put ga odvede u Veneciju gdje susreće lijepog četrnaestogodišnjeg dječaka čijoj ljepoti se divi izdaleka, i...

Najčešće se patim s istovremenim čitanjem nekoliko knjiga – čitam po raspoloženju – neke su za čitanje ujutro, neke za pauzu na poslu, a neke su baš za večernje sate. A onda, tu i tamo, dogodi se da mi jedna od tih knjiga toliko zaokupi pažnju da sve druge padnu u zaborav. Pospremim ih na policu i ondje čekaju neka bolja vremena, a ja usredotočeno proždirem stranice te spešl knjige na koju sam se navukla kao što se čovjek navuče na trash tinejdžersku seriju (da, navukla sam se i na 13 reasons why). Prošlog vikenda sam se tako zaljubila na prvi pogled (ljubav koja postoji samo u svijetu knjiga, ako se mene pita) u likove iz knjige Sva radosna mjesta. Roman je to Jennifer Niven, debitantice u young adult žanru, ali autorice koja može parirati i Johnu Greenu i njegovoj Grešci u našim zvijezdama, a usudila bih se reći i legendarnoj Judy Blume i njenoj Zauvijek (jao, obožavala sam tu knjigu kao nadobudna šesnaestogodišnjakinja). Niven je priču o neobičnom Theodoru Finchu i Violet utemeljil...

Kratka priča je oblik kratke narativne proze, kaže Wikipedia. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele i romani, a početci im se nalaze u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži. Moram priznati, ja sam kratka-priča-junfer. Iz nepoznatog mi razloga, nisam dovoljno cijenila autore kratkih priča. Možda sam odmalena voljela duga pripovijedanja ili me čitanje Dekamerona u školi odvratilo od njih, ali o kratkim pričama ne znam dovoljno. Nisam čitala ni Canteburryjske priče ni Poevo Izdajničko srce - kultne kratke priče, a ni onima koje su mi tijekom godina prošle preko ruku nisam pridavala previše pažnje. Jedna od autorica koju sam potpuno podcijenila je Flannery O'Connor čiju sam Teško je naći dobra čovjeka pročitala kao nezrela srednjoškolka koja je više mislila o poljupcima poslije zadnjeg školskog zvona, nego o posebnom književnom izričaju Flannery O'Connor za koju...

Proteklog vikenda progutala sam dva naizgled potpuno različita romana - jedan je drama koja izvire iz istinite priče o ocu Hercrgovine - fra Didaku Buntiću, a druga je psihološki triler. Jednu je napisao pisac iz Gornje Trnave, a drugu je napisao lik o kojem ni Google ne zna puno. Iako različiti, ove romane veže ista misao vodilja - prošlost odjekuje u našoj sadašnjosti - pa ni ne čudi što su autori odabrali jednak način pripovjedanja priča o onome što je bilo i onome što jest - usporedno pričajući malo jednu, malo drugu, prelijevajući ih jednu iz druge dok se potpuno ne stope. "- Tako je teško u svakodnevici prepoznati taj trenutak - rekoh. - Koji trenutak? - zapitao je. - Trenutak koji je bitan, trenutak od kojeg ovisi naša budućnost, trenutak u kojem i ne znajući biramo kojim ćemo putem krenuti. Svakodnevica se sastoji od mnoštva banalnih, naoko posve nevažnih trenutaka. Ponekad se među njima skrije onaj presudni, sudbonosni. Onaj iz kojeg će proizaći naša sreće ili...