Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...
Nedavni postovi

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade.  "Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći.  "Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se. "Ne valja iznositi smeće navečer." "Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara.  "Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke.  Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("i n the night, in the dark "), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart. "Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u ...