Šljokičasta žena

Nakon proučavanja života Mary Shelley, bila mi je potrebna pinkica humora i casual autobiografije. Negdje iz zakutka mozga, onog koji stvara beskonačne must-read popise, izvukla sam memoare Dolly Alderton, britanske novinarke i kolumnistice, koji su po objavljivanju ostvarili zavidnu popularnost. Svi su voljeli "Sve što znam o ljubavi" iz 2018. (naslov me jako podsjetio na knjigu Andreje Andrassy koju sam jednom osvojila na nagradnoj igri i odmah ju proslijedila dalje, ne pročitavši je), ali nisam uspjela shvatiti - zašto. Zanimalo me tko je ta Dolly, koji stil fura i zašto je, pobogu, napisala memoare u tridesetoj. "Sve žene koje su odrastale okružene isključivo curama reći će istu stvar - da se nikada nisu oslobodile pomisli kako su dečki očaravajuća, obmanjujuća, odbojna, čudna stvorenja koja tumaraju svijetom, opasna i mitološka poput Jetija. Što često znači da ih doživotno idealiziramo. Jer kako i ne bismo? Na kraju, stalno sam sjedila s Farly na zidiću, šutala cigl

Možda mi nećete vjerovati, ali kao petnaestogodišnjakinja sam hodala okolo s knjigom " Feminizam za početnike " i pokušavala indoktrinirati sve žive. O da, posvađala bih na školskom hodniku, u birtiji ili tijekom subotnjeg izlaska sa svakim tko bi imao nešto za prigovoriti staroj gradi sufražetkinja koje su tvrdile da su žene i muškarci pod ovim nebom jednaki. Jedna od njih bila je Mary Wollstonecraft i još uvijek se sjećam na kojoj je polici našičke knjižnice stajala njezina " Obrana ženskih prava " iz 1792., jer često sam ju posuđivala. Zato, kad je Helena predložila da "Mušice" u studenom čitaju "Frankensteina", klasik Maryinog potomka, Mary Wollstonecraft Godwin Shelley, jako sam se razveselila. Bilo je vrijeme za back to basics.  "These are the reflections of the first days; but when the lapse of time proves the reality of the evil, then the actual bitterness of grief commences." "Frankensteina" sam čitala ranije pa sam

Jednom davno, u jednom majušnom stanu u dalekom gradu na moru živjela je jedna dvadesetpetogodišnjakinja djevojčica (da, djevojčica). Bila je usamljena jer u tom gradu nije imala prijatelja, a zima je bila snažna i duga pa je djevojčici, koja je voljela pisati dnevnik, pala na pamet ideja da svoje misli bilježi na računalu, a ne u bilježnicu. Bila je liječeni pesimist - teško se nosila s osjećajem tuge i usamljenosti i osjećala je da bi lako mogla potonuti, pa zapisivati crna osjećanja na papir nije bilo dovoljno. Javno objavljivanje crtica iz života potaknulo ju je na potragu za radošću i ljepotom i onda kad joj se činilo da ih u njezinom životu nema. Iako je njezine crtice čitalo tek par ljudi (uključujući njezinu mamu), ona se svom projektu posvetila i mahnito svaki dan pisala. S vremenom je ovdje zapisala svoja maštanja, svoje uspjehe, svoje odrastanje - promijenila se ona, promijenio se svijet. Vratila se kući i još uvijek piše. Photo: StockCake Fun facts o blogu: 1. Prva objava o

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu

Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pis