Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...
"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala." "...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti." Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje...