Šljokičasta žena

Listopad je, unatoč bolovanjima, prohujao, i na kraju nas ipak obradovao lijepim vremenom. Nema ljepšeg od jesenske šetnje, i zato smo iskoristili ove sunčane listopadske dane. Neki vole Osijek u proljeće, neki u ljeto, a meni je baš divan u jesen! Jesenske boje podsjećaju me na Stars Hallow, još samo nedostaju bundeve na svakom koraku! Ne volim ostavljati za sutra ono što mogu obaviti danas (osim ako je riječ o peglanju - njega ću ostaviti i za prekosutra), i nema zadovoljnije mene od one koja u petak složi hrpicu riješenih spisa! Vikend onda mogu započeti mirne duše. Ovaj tjedan išli smo u shopping, i to prvi shopping otkad naša zlatkica hoda. Što da vam kažem, preznojila sam se od hvatanja nje po trgovini, ali smo jaknicu i cipele ipak kupili - sad smo mirni cijelu zimu! Ovakva kupnja veseli me više od ikoje druge, pa makar na njene cipele potrošila više nego na svoje! Morala bih uložiti u make up i obnoviti kozmetičku torbicu (znate kako je to, uvijek svega pon

Majkama štošta predbacujemo - što nas nisu upisale u glazbenu školu, što nas nisu naučile kuhati, što su braći i sestrama više podilazile, ma jedan moj kolega majci predbacuje čak i to što mu nije stavljala Pampersice pa mu je guza bila vječito mokra, zbog čega je sad takav kakav jest! Kako bilo, majke su uvijek glavna tema na kaučima psihoterapeuta, a njihove se greške uvijek rado izvlače iz naftalina za nedjeljnim ručkom. Nije lako biti majka, a danas je teže nego ikada. Ako niste majka, mogli ste se u to uvjeriti gledajući film Bad moms. Da napomenem, film prikazuje samo 5% onoga s čime se mame moraju nositi svakodnevno. Htjele smo sve, e, pa evo nam sve - od jutra smo u pogonu, i ne gasimo se...pa ja se nikad ne gasim s obzirom da moja Franka radi i nocnu smjenu. Ubijamo se od posla, od planova, od organiziranja, od briga i strahova, zbog čega - zbog toga da nam se jednog dana jedna sitna pogreška nabije na nos, kao da nije dovoljno što svakog dana same sebe optužujemo za

Volim Bridget Jones. Ona je realna žena, s vrlinama i manama, s puno mana. OK, smatram se malo manje smotanom od nje, ali jedno nam je oduvijek bilo zajedničko - pisanje popisa. Dnevnik sam počela pisati 12. srpnja 1999. godine. I svaku bi novu bilježnicu dnevnika, svaku novu godinu, započinjala - popisom odluka! Uvijek bi se one svodile na isto - izgubiti onih par kilograma viška, učiti redovit(ije)o, moliti se više, ne duriti se na svog Marka Darcyja, ne svađati se sa sestrama i starcima - ukratko, moj popis odluka za nekoliko mjeseci pretvorio bi se u popis grijeha koje bih izrecitirala na ispovijedi našem župniku.  Ali, popis je morao postojati, morao je, da bih povratila kontrolu (psihoterapijo, here I come!) svom životu i postala iznova (po tisućiti put) kovač svoje sreće! Jer, ponekad ti se čini da će ti se život raspasti ako ga ne posložiš na papiru (a papir svašta trpi), iliti na zaslonu računala. Zato ovaj ponedjeljak sastavljam novi popis - popis ovotjednih

Doista, kako preživjeti vrtić? Već po ne znam koji put u manje od dva mjeseca držim svoje dijete s povišenom temperaturom u rukama i molim Boga da Neofen čepić učini svoje u tom malom tijelu koje se neprestano mora boriti s boleštinama.  Ako mislite da je s djecom teško dok su bebači u staklenom zvonu, pojma nemate - tek kad se dijete pridruži kolektivu, onda ćete vidjeti što znači - teško. Misliš da poduzimaš sve u tvojoj moći, pa jede samo kuhano, puno voća i povrća, pije imunoglukan, još uvijek sisa (u velikim količinama), svaki lijepi trenutak iskorištavamo za šetnju...ali ne, ne možeš dijete sačuvati od virusa, bakterija i drugih beštija. A svaki put kad se razboli ona, razbolimo se i mi. Ja se još dobro i držim ovog puta (mame ne smiju biti bolesne), ali muž je postao korisnik antibiotika. Dani su nam se sveli na usisavanje balaca, kapanju fiziološke u nos, gutanje mandarina i kuhanje čaja. A kad preventiva zakaže, bacamo se na kemiju, od koje mi se, sve

Stvarno nisam nikad bolesna. Ako me grlo i zapeče, špricnem malo Propolaid spreja i kao nova sam. Vjerojatno bih morala bolovati od kuge da se na jedan dan ne pojavim na poslu, ali kad je moje sunce bolesno, to si ne mogu priušititi. Znala sam ranije čuti od kolegica koje nemaju djecu kako prigovaraju (iza leđa, dakako) kolegicama koji izostaju s posla zbog dječjih bolesti, kao da one to rado čine. Možda sam nekada i ja pomislila da takve izbjegavaju svoje obveze, nemajući pojma da su one odane nečemu što je neizmjerno jače od poslovnih obveza. Nešto se u ženi preokrene za 360 stupnjeva kad postane majka, to je sigurno, prioriteti su drugačiji, i kao da neke stvari tek sad jasnije vidim. I ako sam ijednoj majci ikada išta predbacivala, sada mi to ne pada napamet - dokle god se ta majka trudi biti najbolja svom djetetu. Tako sam ja po prvi put na bolovanju, dok Franka već u trećem navratu ne ide u jaslice, i sve to u mjesec i pol dana. Normalno je, kažu. Ali, koliko god bilo normal

Kad u jesensko mokro jutro koračam po lišću putem do posla, a vjetar me šiba po balonerčiću, pokušavam se sjetiti što li ono uopće volim u ovom šugavom godišnjem dobu tijekom kojeg se redovito razbolim jer se ne znam obući. Volim kad sunce proviri i zagrije ulicu. Zimogrozna sam inače, ali pomisao na tračak topline u moru hladnoće me neizmjerno razveseli. Šal, topli napitak, dekica - stvari koje čine život vrijednim življenja. Volim stići na posao prije drugih, popiti kavu i pročitati koju stranicu knjige (od čitanja novina i portala sam se na rodiljnom dopustu u potpunosti odvikla). Imam novitete u biblioteci i srce me boli što uz ovo organiziranje žena-majka-kraljica života ne stignem čitati koliko bih htjela. Volim popiti kavu s (ko)legicama, pogotovo ako za vrijeme pauze nitko ne spomene posao! Da se razumijemo, lijepo je biti doma s bebom, ali uživam u tome što svaki dan imam razlog nanijeti maskaru, obući opeglane hlače (a ne trenerku) i ponijeti cipele s

Protekli tjedan bio je jedan od kaotičnijih u posljednjih nekoliko mjeseci!  Šetali smo i uživali, i proslavili drugu godišnjicu braka brzinskom šetnjom po shopping centru, uz gutanje hamburgera 5 minuta prije početka filma (jer tako to rade mladi roditelji koji ovise o baba sitterici). Prvotno smo planirali ići na kuglanje, ali nisam mogla stajati na nogama od bolova (da bih par dana kasnije saznala dijagnozu - ravna stopala - hm, dobro, nikada do sada mi nitko na to nije ukazao, niti sam imala problema s nogama, I'm old). Gledali smo Bridget Jones' baby i toplo vam preporučujem gledanje. Iako je Bridget dosegla svoju goal kilažu, i iako je Renee ostarila više od Bridget, ovo mi je možda i najdraži Bridget Jones film. Volim smotanu Bridget kojoj ništa u životu ne ide od ruke, ali koja, kao i svi, zaslužuje happy end - takve žene su moje heroine!  Za vikend smo brali grožđe i bili na vjenčanju moje prve prijateljice, one s kojom sam se igrala barbikama i s ko