Šljokičasta žena

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja?  Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way . Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, soc

Kad proživljavam emocionalnu krizu, često ne mogu za nju naći riječi. Pokušavam se sama uhvatiti u koštac s panikom i stresom, svjesna da ljudi zaziru od zabrinutih lica, ta uvijek se kaže – odbaci one koji unose negativu u tvoj život! Zaboravljaju ljudi da i ta negativa ima svoj uzrok i da je izlječiva. Ponekad joj je potreban zagrljaj, ponekad tišina, a ponekad lijepe riječi. „Odjednom shvatimo da nas svi jednostavno ne mogu voljeti, da u ljudskim srcima ipak postoji, klija i buja zavist. Shvatimo da je tako malo ljudi koji nam jednostavno žele dobro, koji vole slušati euforije naših radosti, ljudi koji žalopojke naše slušaju kako bi nam pomogli, a ne da bi se nasladili spoznajom da se i mi ponekad batrgamo u kanalizacijskim odvodima nesreće... Shvatimo da je prijateljstvu opća imenica koja se rijetko sklanja u množini.“ Ovih dana liječile su me lijepe riječi Ivane Šojat Kuči - napokon sam pročitala njenu zbirku eseja I past će sve maske . Nisam sigurna u kojoj fazi života ju j

Kraj prošlog tjedna uljepšale su mi žene u grupi Žena ženi, koje s tolikom ljubavlju i brigom slažu pakete i potpora su ženama koje trenutno moraju zanemariti svoje sekundarne potrebe. Nadam se da ih naši paketi podsjećaju na snagu koju u sebi kriju! Kad smo već kod žena, slijedi i jedan pravi ženskasti post, nek vas nadahne na slanje paketa (Hrvatskom poštom besplatno!) ženama koje čekaju povratak svojim kućama. Prelijepa Gabrielle Union napokon je dobila glavnu ulogu! Njena serija hit je preko Atlantika, a ona glumi Mary Jane Paul, uspješnu televizijsku voditeljicu koja, iako ima slavu i novac, nema svoj život u svojim rukama. Ona ima vezu s oženjenim muškarcima, ima i prijatelja koji joj je uvijek na raspolaganju, radi stvari zbog kojih se kasnije kaje, a dekoracije koje joj krase kuću su inspirativni post it-i. Njena obitelj u još je većim neprilikama od nje, i jedino što joj doista polazi za rukom je brinuti se o njima - financijski i emotivno. Being Mary Jane serija

Žene ponekad znaju drugoj ženi zagorčati život, povrijediti je na načine kako to nijedan muškarac ne može. Ali, žene ponekad mogu i stvoriti val ljubavi i solidarnosti – ta spremnost, snaga i brižnost me uvijek iznova inspirira da i ja budem najbolja žena koja mogu biti! Vukovarske i osječke profesorice, Lilijana Radobuljac i Ivana Kovač, otvorile su prije malo više 30 sati Facebook grupu ŽENA ŽENI, s ciljem pozivanja prijateljica da za žene stradale u poplavama spakiraju paketić ljubavi koji će sadržavati sve one sitnice u kojima žene uživaju, zbog kojih se, naposljetku, i osjećaju ženstveno i lijepo. Kao što to uvijek biva, kad nešto radiš iz ljubavi, onda ti se to dvostruko vrati! Grupa trenutno ima oko 4000 članica koje, oduševljene idejom, obilaze drogerije i pišu pisma podrške! Možda je smiješno sjetiti se u takvoj situaciji osobe kao što je Super Silva, ali davno sam je čula kako u intervjuu govori da, kad god se osjećala najgore, kad je imala strašne faze života, da je imal

Kad me obuzme melankolija i beznadnost, tražim utjehu u filmskim svjetovima, pitajući se o čemu bih ovog trenutka razmišljala da živim u nekoj drugoj zemlji, da se zovem drugačije ili da se družim s drugim ljudima.  Ovaj put, s watchliste sam skinula film Dedication (2007) - nezapaženi indie filmić o izgubljenim dušama.  Ako volite Sheldona Coopera, voljet ćete i lik Henryja Rotha, pisca dječjih knjiga koji se ni ne pokušava boriti sa svojim opsesivno kompulzivnim poremećajem. On se ne vozi automobilima jer su kutije smrti, mrzi svoje roditelje, plaši se zmija i mrkve, misli da je život bolan, da su crna djeca slađa od bijele, on djeci govori da Djed Božićnjak ne postoji, voli filmove s japanskim čudovištima, praznovjeran je, kad ejakulira pada u depresiju i čudan je na još sto različitih načina.  Nakon smrti suradnika, prisiljen je na novoj knjizi o dabru Martyju surađivati s ilustratoricom Lucy koja još uvijek ne zna što želi od života, a kojoj je novac jedina motivacija

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti? Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih

Posvetila sam se osmišljavanju dekoracija za vjenčanje, a činjenica da još nisam pronašla cipele u kojima ću prošetati do oltara s vremena na vrijeme mi pokljuca po mozgu i stvori nervozu. Loša sam pri izboru cipela, kao da sam nesposobna prepoznati kvalitetu. Dogodi mi se često da kupim cipele koje mi se raspadnu nakon dva nošenja. Niske čizme, kojima sam ove zime bila oduševljena, raspale su se nakon dva mjeseca - ne samo da se ljepilo osušilo, nego su se i šuplje pete ispuhale - još uvijek ne mogu vjerovati. Prevarena! Stoga se užasavam kupnje cipela za vjenčanje - para koji bi trebao cijeli dan biti na mojim, na visoke pete nenaviknutim, stopalima, i ujedno savršeno upotpuniti moj svadbeni stayling. I naravno, ne lišiti me mjesečnih primanja. Ne znam hoću li se odlučiti gubiti vrijeme obilazeći iste te trgovine u kojima redovito kupujem nekvalitetne cipele ili ću svoje šuze naručiti preko e baya, ali jedno je sigurno - u njih ću se morati zaljubiti na prvi pogled, iliti na prvi ko

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem?  Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva

Upravo gledam film I Don't Know How She Does It u kojem Sarah Jessica Parker glumi ženu koja pokušavati biti uspješna poslovna žena, ali i majka dvoje djece. Sorry, Jessica, ali poslije Carrie nijedna ti uloga nema smisla. Film je predosadan, a gledam ga samo zato što me u sudoperu čeka hrpa suđa za oprati. Subota navečer, a naša televizija nije sposobna u program ubaciti dobar film - ma neka to i bude onaj koji smo svi već gledali petsto puta, ali neka je barem vrijedan gledanja! Danas sam s prijateljicom zaključila da dobre romantične komedije - one s Hugh Grantom, dakako - više nitko ne snima. Sad su popularni filmovi u kojima glume mliječne žlijezde i u kojima se tulumari do zore, a drugi dan se nitko ničega ne sjeća. Nema više antologijskih ljubavnih scena, nema više nezaboravnih likova, više nas niti jedna komedija ne može nasmijati, a ni iz jedne ljubavne priče na ekranu ne možemo izvući neku pouku. Razmišljajući o light romantičnim filmovima koji su obilježili moju gen